BEZ TURSKE TEŠKO JE ODRŽAVATI STABILAN SVJETSKI POREDAK NA BALKANU

BEZ TURSKE TEŠKO JE ODRŽAVATI STABILAN SVJETSKI POREDAK NA BALKANU

17. kolovoz, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

Iako je nedavni sukob između zvanične Ankare i Washingtona izgledao kao spor oko zatočenog svećenika, problem datira još od Obamine administracije. Problem je u američkoj potpori prokurdskim demokratskim silama Sirije (SDF) i pokretu svećenika Gülena. Hladne reakcije američke administracije na državni udar u Turskoj 15. srpnja 2016. su potpuno naštetile odnosima dva saveznika

Nema sumnje, tursko-američki odnosi su se promijenili, a to zahtijeva od SAD i Turske, da daju međusobne ustupke na bazi historijskog prijateljstva i savezništva dvije države u interesu mira i stabilnosti u svijetu, a na postojeću krizu odnosa treba gledati kao prolaznu ljetnu oluju u njihovim odnosima i nikako drugačije

Teskt: Bakhtyar Aljaf i doc. dr. sci. Zijad Bećirović, direktori Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) u Ljubljani

Odnosi između Turske i Sjedinjenih Američkih Država (SAD) poslije

Drugog svjetskog rata evoluirali su nakon 2.konferencije u Kairu u prosincu

1943. na kojoj su sudjelovali predsjednik SAD Franklin Roosevelt, premijer

Velike Britanije Winston Churchill i premijer Turske İsmet İnönü i ulaskom

Turske u Drugi svjetski rat na strani saveznika u veljači 1945.godine, čime je

Turska osigurala mjesto osnivačke članice Ujedinjenih nacija (UN).

Do 1941., kod Roosevelta i Churchilla prevladavao je stav, da kontinuirana

neutralnost Turske služi interesima saveznika za blokiranje sila Osovine od

ostvarivanja strateških ciljeva na Bliskom istoku. Ali neke važne pobjede sila Osovine

do kraja 1942.godine dovele su do toga da su Roosevelt i Churchill ponovo procijenili

potrebu sudjelovanja Turske u ratu na strani Saveznika. Turska je tokom Drugog

svjetskog rata održavala vojsku i zračne snage pristojne veličine i snage, a naročito je

Churchill želio da Turci otvore novi front na Balkanu.

Turska je konačno pristupila ratu na strani saveznika 23. veljače 1945., nakon

što je na konferenciji na Jalti najavljeno da će u UN biti prihvaćene samo države koje

su formalno bile u ratu sa Njemačkom i Japanom. Međutim do 1. ožujka 1945.godine

Turska nije direktno sudjelovala u vojnom sukobu, ograničavajući svoje sudjelovanje u

snabdjevanju, logistici i nametanju političkih i ekonomskih sankcija državama

Osovine.

Teškoće sa kojima se Grčka suočavala nakon Drugog svjetskog rata u suzbijanju

komunističke pobune, zajedno sa zahtjevima Sovjetskog saveza (SSSR) za

postavljanjem vojne baze u turskom zaljevu, potakle su SAD da objave Trumanovu

doktrinu 1947. Trumanova doktrina je američki vanjskopolitički plan o

zaustavljanju komunizma, koji je uključivao značajnu ekonomsku i vojnu pomoć

Turskoj i Grčkoj uz garantiranje sigurnosti te dvije države. Ova podrška se

manifestirala u operaciji Gládio (Gládio je ime tajne organizacije, koju je NATO

postavio u Italiji poslije Drugog svjetskog rata protiv komunističke ekspanzije na

zapadnu Evropu. Gládio je bio samo dio niza nacionalnih procesa uspostavljenih

1948.godine, gdje je projekat djelovao u mnogim zemljama NATO-a ili čak u

neutralnim zemljama). Nakon što je sudjelovala sa snagama Ujedinjenih nacija u

ratu u Koreji, Turska je 1952. pristupila organizaciji Sjevernoatlantskog

ugovora NATO.

Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, Turska je generalno surađivala sa drugim

saveznicima SAD na Bliskom istoku (Iran, Izrael i Jordan) kako bi zadržala utjecaj

(Egipat, Irak i Sirija), koji su bili bliski Sovjetskom savezu. Tijekom hladnog rata,

Turska je bila važan dio jugoistočnog krila NATO-a. Od 1954. Turska je

ugostila zračnu bazu İncirlik, važnu operativnu bazu zračnih snaga SAD, koja je

odigrala ključnu ulogu tokom hladnog i zaljevskog rata 1991.

Tursko-američki odnosi su realno ojačani pristupanjem Turske u Sjevernoatlantski

savez NATO 1952. Turska je postala zemlja sa drugom po veličini vojskom po

broju vojnika u NATO-u nakon SAD. Za svoje bilateralne odnose su koristili čak

termin „strateški saveznici“.

Ali njihovo savezništvo suočavalo se sa velikim krizama u proteklim decenijama, a

neslaganje je često dostizalo zategnute faze tih odnosa. Ponekad zbog razlika i

pogleda na određena pitanja, odnosi između dva saveznika dovodili su do smanjenja

povjerenja na vrlo nizak nivo.

Najznačajnije krize u tursko-američkim odnosima tokom proteklih decenija su:

1. Kubanska raketna kriza 1962.

Kubanska raketna kriza je jedna od najvećih kriza u američko-turskim odnosima, a

neki je vide kao početak „američke izdaje“ Turske i prve znakove ignoriranja turskih

interesa od strane Washingtona, kao i početak opadanja povjerenja između dva

saveznika. U listopadu 1962. izbila je tzv. „Kubanska raketna kriza“, sa

napetostima između SAD i zapadne alijanse na jednoj strani i SSSR-a na drugoj

strani, koji su dostigli vrhunac zbog postavljanja Sovjetskih raketa na Kubi, što je

izazvalo krizu koja je umalo dovela do nuklearnog rata.

Nakon što su tenzije dostigle vrhunac, kao rezultat tajnih pregovora, SAD i Sovjetski

savez su postigle sporazum o obuzdavanju krize. Sovjetski savez je povukao svoje

strateške rakete sa Kube u zamjenu za povlačenje strateških projektila SAD sa

teritorija Turske. Povlačenje strateških raketa „Jupiter“ iz Turske izvršeno je tajno i

na vrhuncu vojnih tenzija. SAD su odluku o povlačenju strateških raketa donijele bez

konzultiranja ili čak informiranja turske strane. Taj američki potez naljutio je Ankaru,

koja je smatrala, da se taj potez u Turskoj razumije kao američka izdaja interesa

Turske.

2. Pismo predsjednika Johnsona 1964.

Nakon godina napetosti između Turske i Zapada, uopće uslijed povećavanja razlika

između Turske i Grčke oko pitanja Cipra, američki predsjednik Lyndon Johnson

poslao je snažno poruku turskom premijeru İsmetu Inönü prijeteći, da će napustiti

američku vojnu prisutnost u Turskoj, ako Turska upotrijebi vojne snage na Cipru.

U svom pismu je američki predsjednik Johnson zaprijetio, da Turska nema pravo da

koristi američko oružje bez dogovora sa američkom administracijom i da će ukoliko

Turska koristi ovo oružje i intervenira na Cipru uslijediti sankcije. To je značilo da

ukoliko Turska bude napadnuta od strane Sovjetskog saveza, NATO neće braniti

Tursku. Ovo su direktne i eksplicitne prijetnje dovele do eskalacije razlika između

dvije zemlje. Turska je počela zbližavanje sa Sovjetskim savezom. Normalizacija

odnosa sa SAD počela je po porazu premijera Inönü na izborima 1965. i

promjene vlasti u Ankari.

3. Zatvaranje vojne baze İncirlik 1974.

U jednoj od najvećih kriza između dvije zemlje u modernoj historiji, Turska je

donijela odluku bez presedana, a to je jednostrano ukidanje svih vojnih sporazuma sa

SAD i protjerivanje tisuće turskih vojnika i civila nakon odluke turske vlade da

prenese kontrolu i suverenitet nad svim američkim vojnim bazama u Turskoj na

Tursku vojsku. Taj potez uslijedio je kao reakcija na američku zabranu dostavljanja

oružja Turskoj zbog turske invazije na Cipar 1974. To je riješeno tek poslije tri

godine kada je američka vlada povukla odluku o zabrani isporuke oružja Turskoj

1977. Turci ovaj incident slave kao model suočavanja s „arogancijom“ SAD.

4. Operacija Kapuljača (Hood event) 2003.

Nakon američkog napada na Irak, 4.srpnja 2003., grupa američkih vojnika

uhitila je grupu turskih vojnika, koji su radili u sjevernom iračkom gradu

Sulaymaniyah, i odvela ih sa kapuljačama na glavama. Turski vojnici bili su saslušani

od strane američkih oružanih snaga.

Nakon 60 sati uhidbe, vojnici su pušteni pošto je Turska podnijela prigovor SAD.

Američki tajnik za obranu Donald Rumsfeld napisao je posebno pismo

turskom premijeru Recepu Tayyipu Erdoğanu izrazivši žaljenje zbog incidenta.

Incident je naštetio diplomatskim odnosima Turske i SAD i označava prekretnicu u

odnosima između dvije zemlje. Iako je incident u SAD bio relativno slabo medijski

pokriven, to je bio veliki incident za Turske medije, a mnogi građani to vide kao

smišljenu uvredu turskoj vojsci.

5. Vizna kriza 2017.

Veleposlanstvo SAD u Ankari 8. listopada 2017. najavilo je obustavu izdavanja viza

i pružanje konzularnih usluga u američkoj ambasadi i u konzulatima u Turskoj, „osim

imigracijske vize“, i odmah je turska ambasada u Washingtonu odgovorili na potez

SAD i sprovela slične mjere i obustavila odobravanje i izdavanje viza američkim

građanima. Kriza je izbila poslije hapšenja Metina Topuza, zaposlenika američkog

Generalnog konzulata u Istanbulu optuženog za „špijuniranje“, te njegove odnose sa

organizacijom Fethullaha Gülena. Nakon višemjesečnih napetosti dvije zemlje su

postigle dogovor oko rješavanja krize.

6. Kriza pastora Brunsona 2018.

Usprkos hapšenju američkog pastora Andrewa Brunsona listopada 2016. na

osnovu optužbi za suradnju sa terorističkim organizacijama i sumnjama u njegovu

ulogu u pokušaju državnog udara 2016., američki predsjednik Donald

Trump upravo je sada je aktualizirao i zaoštrio svoje zahtjeve prema Turskoj da ga

odmah oslobodi usprkos pregovorima između dvije strane za postizanje dogovora o

ovom slučaju.

Datum 24. lipanja 2018.

Erdoğan je u prvom krugu pobijedio na predsjedničkim izborima sa 52,6% glasova.

Ovom pobjedom zemlja je prešla iz parlamentarnog sistema u predsjednički sistem,

gdje je izvršna vlast koncentrirana u rukama predsjednika. Reakcija Bijele kuće bila je

vrlo skeptična. Glasnogovornica Bijele kuće Sarah Sanders izjavila je „Podstičemo

Tursku da poduzme korake za promoviranje demokracije“.

US State Department saopćio je da poštuje ishod predsjedničkih izbora u Turskoj.

Datum 20. srpanja 2018.

Washington je odbio prijedlog za razmjenu imama Gülena sa protestantskim

svećenikom Brunsonom, koji je 25. srpnja 2018. prebačen u kućni pritvor.

Američki državni sekretar Mike Pompeo je rekao „Pozdravljamo ovu dugo

očekivanu vijest, ali to nije dovoljno”.

Dan kasnije, predsjednik Trump je zatražio od Turske da odmah oslobodi svećenika,

upozoravajući da su SAD spremne da uvedu „velike sankcije“ Turskoj.

Nekoliko dana kasnije, Erdoğan je optužio da u Washingtonu razmišljaju po

„misionarskom cionističkom“ mentalitetu.

Datum 1. kolovoza 2018.

SAD su nametnule sankcije ministrima unutarnjih poslova i pravosuđa Turske nakon

što su ih optužili da igraju ključnu ulogu u zadržavanju i pritvaranju svećenika

Brunsona. U javnosti se stvara privid da su SAD i Turska u tzv. „svećeničkom“ sukobu

zbog dva svećenika, pastora Brunsona i imama Gülena. Ipak, odnosi između SAD i

Turske su puno kompleksniji i isprepleteni, a pogotovo u kontekstu novih

geopolitičkih i geostrateških promjena u svijetu.

Datum 10. kolovoza 2018.

Predsjednik Trump najavio je povećanje carine na uvoz čelika i aluminijima iz Turske

na 50% i 20% i napisao na twitteru „Naši odnosi s Turskom u ovom trenutku nisu

dobri“.

Turska lira je odmah u jednom danu izgubila 16% svoje vrijednosti u odnosu na dolar.

Erdoğan je govorio o „ekonomskom ratu“ i pozvao Turke da podrže svoju valutu

razmjenom bilo kakvih stranih sredstava plaćanja, koja imaju u posjedu u turske lire i

da je „Ovo je nacionalna borba“.

Datum 11. kolovoza 2018.

Erdoğan je upozorio da će Turska potražiti „nove prijatelje i saveznike, osim ako

Washington ne počne da poštuje suverenitet Turske“ i da „Pogrešno je prijetiti

Turskoj zbog pastora“, i dodao „Stidite se, i sram vas bilo što zamjenjujete

strateškog partnera u NATO-u za svećenika”.

Turska je samo još jedno poglavlje u Trumpovim zategnutim odnosima sa svijetom

pa čak i sa najbližim saveznicima (Kanada, Njemačka, Italija). Sadašnja događanja su

jednim dijelom posljedica pasivnog bavljenja globalnim problemima tokom američke

administracije predsjednika Baracka Obame. Radikalne odluke predsjednika

Trumpa su pokušaj da SAD vrati posebno mjesto, koje su imale kao velesila nakon

Drugog svjetskog rata i koje je ozbiljno bilo ugroženo nekim Obaminim postupcima.

Trump je sa svojim zadnjim potezima ispunio svoj izborni slogan i obećanje

„America first“.

Iako je nedavni sukob između zvanične Ankare i Washingtona izgledao kao spor oko

zatočenog svećenika, problem datira još od Obamine administracije. Problem je u

američkoj potpori prokurdskim demokratskim silama Sirije (SDF) i pokretu

svećenika Gülena. Hladne reakcije američke administracije na državni udar u Turskoj

15. srpnja 2016. su potpuno naštetile odnosima dva saveznika.

Bez Turske teško održavati stabilan svjetski poredak

Generalno odnosi SAD sa Turskom su u oscilaciji od dolaska stranke AKP na vlast u

Turskoj 2002. Odnosi između dvije zemlje su bili u krizi, s vremena na

vrijeme, zbog promjene prirode odnosa nakon završetka hladnog rata. Pogled Turske

na njen položaj i ulogu u regiji i svijetu promijenio se. Tamo gdje Washington ne

uzima u obzir promjene i interese u turskoj politici i namjere Ankare da

vanjskopolitičke odluke donese nezavisno od SAD, uglavnom nisu u interesu SAD.

Ove i druge krize kao što je Sirijska kriza dovele su Tursku u situaciju da se približava

Rusiji, sa kojom surađuje mimo SAD po sirijskom pitanju „Astana talks 2017“ u

kojem je Turska sa Rusijom i Iranom dogovorila zone de-eskalacije bez SAD i

konačno su tako uništeni razgovori u Ženevi gdje su SAD imale važnu ulogu u tim

razgovorima pod pokroviteljstvom UN. Potpisivanje strateškog sporazuma s

Moskvom o nabavci protuzračnih sistema S-400 i suradnja na izgradnji ruskog

nuklearnog reaktora u Turskoj su bili samo kap koja je prelila čašu.

Američka podrška Turskoj neće izostati, jer ti odnosi su snažni na različitim

razinama, bez obzira na pogoršanje bilateralnih odnosa Turske i Washingtona,

Turska ima ključnu ulogu za SAD.

Bez Turske, teško je održavati stabilan svjetski poredak na temelju američkih pravila i

nastaviti uspješnu politiku za suzbijanje kaosa na Bliskom Istoku i Balkanu posebno.

Sa izuzetkom Turske, nema ni jedne muslimanske države, koja može poslužiti kao

most prema zapadnom svijetu. Nema sumnje, tursko-američki odnosi su se

promijenili, a to zahtijeva od SAD i Turske, da daju međusobne ustupke na bazi

historijskog prijateljstva i savezništva dvije države u interesu mira i stabilnosti u

svijetu, a na postojeću krizu odnosa treba gledati kao prolaznu ljetnu oluju u njihovim

odnosima i nikako drugačije.

Ljubljana, 16. kolovoza 2018. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.