BARCELONIN LUISITO SUAREZ IZ ŠEZDESETIH GODINA

BARCELONIN LUISITO SUAREZ IZ ŠEZDESETIH GODINA

25. veljača, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Zvonimir Magdić

Nedavno – tri, dan ranije – četiri. I tako iz utakmice u utakmicu. Zvoni: Suarez. Barcelona melje. U triju snova: taj isti Suarez koji se zove Luis, pa nemogući Messi, Argentinac, koji od nogometa dela komediju i vitki, dragi dečko, sav išaran ko’ Indio apaških dana, visok, žongler, Brazilac, Neymar. Suarez je Južnoamerikanac. Sulamericano. Urugvajac. A Urugvaj je uvijek imao ‘strašnih španera’. Ovaj, Barsin, strijelac prvog reda, gladan je tih golova. Puca, puca, strašnog voleja i zabija i zabija. Sve je to točno. Sve to vidi čitav nogometni globus. Njegovu gustu, crnu kosu i visoku strast za tresenjem mreža. No, ovo je već, ipak, jedna blijeda slika, tog prezimena. Jer, ja znam još jednog Barceloninog Suareza. Iz šesdesetih godina. I on je Luis. Zvali su ga, od milja, Luisito. Finiji, elegantniji, tananiji od ovog Urugvajca. Lijeva spojka. I, godinama, pojam Katalonca. I Hispanaca. I – ‘de todo el mundo’. Čitavog svijeta. Europski nogometaš godine u izboru pariškog ‘France Footballa’.

Umjetnost u jednom dahu

Famozni broj deset azurno-granitnih. Ljubak. Jednostavan. Koliko cafe cantanate, mojih raspjevanih kavica sa Suarezom. Koliko objeda. Taj ‘stari’ Suarez je rođen u la Coruni. A baskijski bjesovi, što deru i dušu i kosti, ostavili su i te kako, traga  u igri tog nogometnog virtuoza. Šutljiv, velikih smeđih očiju, visoka čela: krhak, nježan licem, poput djevojke, ali na snažnim bedrima, čvrst, stjenovit, punih pluća, širokog raspona. Od gola do gola. Pluća, puna zraka poput zeppelina koji su prelijetali, uoči Drugog svjetskog rata, ocean. Izdržljiviji od pruskih grenadira u ruskim rovovima. Miramontes, u drugom prezimenu. Pisalo se o rođenju zvijezde. I nije se, ni astrološki ni nogometno, pogriješilo. Jer, Luis Suarez je to i bio. To sam mu, stotinu puta ponavljao i stiskao mu ruku: ‘Bravo Luisito!’ Na čemu? Na ovome. Utakmica je godine, tada vrlo popularna, Engleske i španjolske Furije. Prijateljska. Ali, jaka. Za Španjolsku igra i Di Stefano. A pod nebom, koje se otvorilo, na vodi, koja je, jednostavno, potopila Wembley, kad lopta samo u nogama velikana ima svoju ‘ težinu, inače je čisti balon od sapunice. Do poluvremena vode Španjolci 2-1. Iz tog dijela igre, koja je bliža flamencu nego engleskoj kraljevskoj kvadrilji, sjećam se poteza kojeg više nisam vidio. Ne, poslije toga. Suarezovog. Što je to, povukao Suarez? Teška, mokra lopta, dolazila mu  iza leđa, a on je bio u punom trku. Na dvadesetak metara, osjetio je leteću ‘žutu kožu’, koja ga je preletjela i – umrtvio je, zalijepljenu na samom vrhu kopačke, špicom, i, u istoj sekundi, i gurnuo je, sumanuto natrčalom Englezu, kroz noge. I, prošao. To se pamti. To je umjetnost. U jednom dahu. Iako nije bio gol. Ali, ljepota izvedbe – ostaje. U sjećanju. Na sve veke vekova. Individualna povijest nogometa je povijest njegovih nezaboravnih poteza. Nije li baš on, odigrao, na utakmici grada Zagreba i Barcelone, u Kupu Sajamskih gradova, na Camp Nou, velikanku dostojnu umjetnika. Zagreb je vodio, što je za sto tisuća ljudi, bilo šok, mislim, 2-1. Nakon poravnanja, Luisito je zgrabio loptu na centru, i predriblao sve naše. I onda, purgerske, dečece, za treći gol! Do kraja, 4-3 Barcelone, koja će i osvojiti taj, euro-pehar broj III. Cvililo se, naveliko:’E, da nije bilo tog Suareza.’ Barcelona nije počela slavu s ovom, Guardiolinom, tika-taka igrom, ne. Barsa je tako igrala i nekoliko desetaka godina, ranije. A u navali, tada ih je bilo točno pet, a katalonski ih je klub imao dvije, samih svjetskih klasa, samo je on – Luisito Suarez, bio siguran. I, za upravljanja kluba magijom don Helenija Herrere. Jedna je navala bila ‘ južnoamerička’: Coll – Martinez – Evaristo – Suarez – Villaverde; druga: srednjo-europejska: Tejada – Kocsis – Kubala – Suarez – Czibor. U isto vrijeme! Znalo se: u Istočnu Europu, iza željezne zavjese,  ne putuju – Mađari, i ne, slučajno. Jasno, Stasni i njima slični.

Dirigent Intera

A onda ‘ nafta’ – teče. Talijanski magnat crnog ulja, Moratti, predsjednik Internazionala iz Milana, sanja veliki klub. On vjeruje da je to baš njegov Inter. Ne žali ‘lovu’. I dovlači Helenija Herreru, za trenera. A, kad sve baš i nije u A-diviziji, na svom mjestu, povlači još jedan ‘gadan’ potez. Sluša Herreru. I svoj osjećaj za velike stvari. Veli mu don Helenio: ‘Signore, ja odlazim ukoliko mi, odmah, ne dovedete samo jednog igrača – Suareza.’ Moratti ne razmišlja dugo: Suarez je u Interu! U milanskoj ‘Galiji’, potpisima Morattija i Suareza potvrđen  je ugovor težak, tada, rekordnih 400 milijuna lira. I slikopis kreće: zajedno s čudesnim čarobnjakom lopte, Marielom Corsom, kojeg zovu Mandrake. Suarez, začas, preuzima dirigentsku palicu Intera. Više nije ofene-spojka. Ne! On je igrač iz dubine. Strašnog pregleda igre, dugih lopti i golova. On postaje tajno oružje don Helenija. San Siro je krcat. Juri se na Interove igre. I, onda, finis  jedne velike vizije: Beč. Dobri stari Beč. S valcerima i vineršniclima. Organizator završnice Kupa prvaka, 1963. Igraju Inter i Real Madrid. Istina, skleroza je već pomalo pritisnula krvotok svemoćnog Di Stefana i ljevicu Ferenca Puskasa. Herrera ima ‘novu škvadru’. Ima svestranog Facchettija, koji ima i visinu  i šprint. Branič, a – napada. I, zabija. U jednoj sezoni – 60 golova. Amici! Herrera uživa. Corso odlazi s lijevog krila uz bok Suarezu, na sredinu terena. On mijenja ritam kojeg drži, do eksplozije, mladi Hispanac. Milani je na centru, a Mazzola, sin slavnog Valentina, napada zajedno s Brazilcem, Jairom. Moram reći obrigado tom simpatičnom momku. Vozio me je iz Apianno Gentilea, gdje se ‘odlaže’ Inter, u Milano, gdje sam stanovao, za jedne posjete Lombardijcima koji su igrali s Estudiantesom, završnicu svjetskog cupa. Na golu je imao Herrera mirnog, uravnoteženog Sartija. I puno ‘ lavoratorea’, radnika. Ti nisu prestali bežati. Na  kraju balade, zna se: Inter je pobjednik. Uvjerljiv. 3-1. Puna mu je postava pobjednika: Sarti, Burgnich, Facchetti, Tognin, Guarneri, Piccchi, Jair, Mazzola, Milani, Suarez, Corso. Pa, ipak, Suarez je bio šef crno-modre parade. Cijeli mu se Inter vrtio oko nogu. Ima ga na cijelom igralištu. Vraća se, čak, do svog gola. I tu je, u kanconeti, sa samim Di Stefanom. No, on odbija sve: ‘Alfredo je najbolji. Od svih. Najkompletniji.’ Suarez je idealni server, famozni vezist. Mediocampista. Igrač Sampdorije, poslije Milana,  a onda, u pokušaju, trener Intera. Nije išlo. I sam je težak u ocjeni nogometa vlastitog  učiteljevanja: ‘Nogomet je –  otplovio –  u provaliju. Duboku. I proći će duge godine, da se opet vrati na svoje mjesto. Da, opet bude velika predstava. I zabava, masa.’Popili smo, vinagru, koju sam navčil lokati baš u Barceloni, na Ramblasu de flores. A, tim je  šetalištem, često, koračao i Luis Suarez Miramontes. Genij.T
 



1 komentar do sada

Komentari tjedno.hr
  1. leonardo dora
    #1 leonardo dora 18 rujan, 2017, 07:50

    Zdravo,
    Ovo je obavijestiti javnost da je gospođa Leonardo Dora, renomirani zajmodavac za osobni zajam, otvorila financijske mogućnosti za sve one koji trebaju financijsku pomoć. Trebate li trenutačni zajam za brisanje duga ili vam je potreban kapitalni zajam za poboljšanje poslovanja? Jeste li ikada odbijali od banaka i drugih financijskih agencija? Samo zato što smo ovdje za sve vaše financijske probleme. Mi pružamo kamatnu stopu od 2% javnosti, tvrtke i zajednice na jasan i lako razumljiv način, ove odredbe i uvjete. Nije potrebno provjeriti kredit, 100% zajamčeno.
    Pošaljite nam e-poštu na: ([email protected])

    Odgovori na komentar

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.