ANTIPHONUS I HRVATSKI KOMORNI ORKESTAR U HGZ-u

ANTIPHONUS I HRVATSKI KOMORNI ORKESTAR U HGZ-u

17. ožujka, 2017.

 

 

 

Piše: Igor Koruga

Za razliku od njemačkog skladatelja Johanna Sebastiana Bacha (1675-1750), današnje glazbeno mnoštvo uglavnom smatra da je Muka po (Svetom) Ivanu, BWV 245, na neki način proizlazeća iz Muke po (Svetom) Mateju, BWV 244, svojevrsnog remekdjela zapadnoeuropske kulturne baštine. Istina jest da je Matejeva Muka opširnija, elaboriranija, monumentalnija i popularnija, no to je i logično s obzirom na liturgijski opseg i tri do pet godina Bachovog ustrajnog rada. No, znamo da je Ivanova Muka kasnije napisana, da je čak u nekim svojim inačicama posuđivala dijelove Muke po Mateju, odnosno da je do svog konačnog oblika došla vrlo postupno (što je sasvim objašnjivo u smislu Bachovih životnih obveza, kako službenih tako i privatnih). U tom se dakle smislu može razlučiti pet inačica koncertne solističko-zborske Muke po Ivanu, BWV 245, načelno vezanih uz datum izvođenja, odnosno uz 1724, 1725, 1728, 1739 i 1749 godinu. Svaka od njih posjedovala je znakovit karakter, opisan detaljima, i sveukupnu izvanjsku formu određenu ponajprije rubnim stavcima, na početku (Herr, unser Herrscher) i na kraju djela (Ruht wohl).

U maniri najsuptilnijih

Vjerojatno je posljednjom inačicom – koja je uz Muku po Mateju, Magnificat i Uskršnji oratorij doživjela najtemeljitiju vokalnu preradu – ovoga tjedna bio (iznova) inspiriran Tomislav Fačini, umjetnički voditelj, dirigent i bas ponajboljeg domaćeg specijaliziranog vokalnog ansambla, Antiphonus. Koliko se zna, Antiphonusi su s poetičnom i odvažnom Mukom već imali iskustva; njih nekoliko u posljednje dvije godine; no posebna se čarolija zbila ove nedjelje, 12. ožujka od 20 sati, u Hrvatskom glazbenom zavodu u sklopu njihovog duhovnog koncertnog ciklusa Trinitas. Probrana i povijesno opravdana skupina umjetnika od dvanaestero pjevača i isto toliko instrumentalista briljirala je u tumačenju specifičnog tonskog simbolizma i ideja poput poniženja Boga-Čovjeka u bolima i Isusovog uzvišenja u pobjedi nad smrću i paklom. Tekstu su nadalje, u kojem je Bach isprepleo Petrov plač, kidanje zastora i potres zemlje, dramatski akcent nametnuli vokalni solisti među kojima su se i fizički od ostatka izvođača separirali vrsni njemački tenor Robert Bartneck (Evanđelist) i naš bariton svjetskoga glasa Krešimir Stražanac (Isus), inače postojana međunarodna operna zvijezda sa stalnom adresom u operi u Zürichu. Ovoga se puta, uz Tomislava Fačinija (koji je u maniri najsuptilnijih tumača Bachove glazbe uspio pronaći takozvani tempo harmonijskog ritma, odnosno točno određene duljine akordskih promjena u skladu s asimilacijskim mogućnostima uha i uma), u dvostrukoj ulozi predstavio ruski violinistički virtuoz, koncertmajstor i kontratenor Dmitry Sinkovsky, poznat i kao osnivač i voditelj poznatog baroknog ansambla La Voce Strumentale. On je, naime, osim brojnih uzorno oblikovanih violinskih pasaža, na trenutak unio i pregršt strasti unutar vokalnog opisa jedine tenorske arije Erwäge wie sein blutgefärbter. Beskompromisnoj primjeni postupaka za dosezanje vrhunskih glazbenih rezultata priklonili su se i oboisti Jasu Moisio i Stjepan Nodilo, flautistice Ana Benić i Marta Šomođi, violončelist Pavle Zajcev i specialist za violone svih veličina, Domen Maričić. Sve je to uvelike utjecalo na preglednost i prijemčljivost ukupne izvedbe koju je brojna publika gorljivo pratila te na koncu nagradila ovacijama.

Šipuševo iskustvo

Dio spomenute publike došao je i dva dana kasnije, dakle u utorak 14. ožujka u 20 sati, na manje zahtjevan koncert Hrvatskog komornog orkestra pod ravnanjem našeg uglednog dirigenta i skladatelja Berislava Šipuša (1958), u dijelu obogaćenog glasoviračem Konstantinom Krasnitskym (1976). Bjelorus je, naime, meni posve neočekivano, sa začudnom lakoćom odsvirao Mozartov trostavačni Koncert u A-duru, br. 23, KV 488, između ostalog namijenjen i primjeren korizmenom vremenu. Na tragu jedinstvene interpretacije našlo se i veliko Šipuševo iskustvo, presudno za dobro ugođen orkestar i jasne konture trostavačne Simfonije u D-duru, op. 12, br. 4, talijanskog violončelista i skladatelja Luigija Boccherinija (1743-1805), kao i za opis sedmodijelnih Kasacija u B-duru, KV 99, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791). Priredba je završila s dvije dodatne minijature. Jedna se odnosila na dojmljivu minimalističku crticu, Zvijezda na nebu, hrvatskog skladatelja srednje generacije, Davora Bobića (1968). T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code