AMATERIJALIZAM

AMATERIJALIZAM

12. prosinac, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

amater

 

Priča iz još neobjavljene knjige „I Supermen je bio novinar“

“Poznati kazališni redatelj Petar Veček umro je danas u Zagrebu u poslijepodnevnim satima. Večeras je u Kulturnom centru Peščenica, Ivanićgradska 41 A premijera predstave “Amateri” uprizorene po tekstu Borivoja Radakovića.

S predstavom Amateri redatelj Petar Veček je trebao svečano obilježiti 40 godina svog umjetničkog rada. Nažalost umro je nekoliko sati prije premijere.

U predstavi “Amateri” igraju: Goran Grgić, Vili Matula, Petra Dugandžić i Ranko Zidarić. Predstava kazališta KNAP (kultura na Peščenici) pripremana je pod radnim nazivom “Amateri snimaju pornić” i kao što je nesuđeni naziv sugerirao ukratko prepričana fabula zasniva se na pripremi snimanja pornografskog  filma, kojim junaci žele doći do novaca. Na kraju je u naslovu ostala samo riječ “Amateri”.

Pokojni Petar Veček i Borivoj Radaković redateljsko-spisateljsku suradnju započeli su velikim kazališnim hitom “Dobro došli u plavi pakao” postavljenoj na sceni Satiričkog kazališta “Kerempuh” 1994. Na sceni istog teatra uspješnu suradnju nastavili su s komedijom “Miss nebodera za Miss svijeta” 1997. U HNK Varaždin 2007. Petar Veček je uprizorio Radakovićevu predstavu “A kaj sad”, također prethodno 2002. prvo postavljenoj na sceni kazališta u Ilici. Nažalost premijeru najnovije predstave po Radakovićevom tekstu i obilježavanje 40. godišnjice umjetničkog djelovanja Petar Veček nije dočekao.

Petar Veček je rođen 1942. u Zagrebu, gdje je na Akademiji za kazališnu umjetnost 1971. diplomirao kazališnu režiju. Od 1976.do 1983. bio je ravnatelj kazališta u Varaždinu. Od 1983.do 1986. ravnao je  Dramskim  kazalištem Gavella u Zagrebu. Bio je i umjetnički direktor dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Potpisao je više od 130 kazališnih režija na scenama Europe i bivše Jugoslavije.

Njegova kći Hana, bivša je supruga Miljenka Jergovića.

Premda je dugo bolovao od raka do posljednjeg daha nije se odvajao od pozornice.

Ironijom sudbine predstava “Amateri” je komedija i publika će se večeras grohotom pozdraviti posljednju režiju prije nekoliko sati preminulog redatelja.”

Vijest o Večekovoj smrti doznao sam od Bore već pola sata nakon što je redatelj umro, a pola sata nakon tog razgovora s Borom  Čužiću već sam slao tekst za portal Moj Zagreb.info. Situacija je bila podjednako teatarska i novinarska, kao nebo i zemlja na liniji horizonta u ovom slučaju dodirivali su se kazalište i novinarstvo u svom iskonskom obliku. Smrt redatelja predstave s jubilejskim obilježjima uoči same premijere primjer je teatra uz teatar, predstave uz predstavu. Za medije med, a za kazalište nešto kao besplatni plakati, flajeri, pozivnice, radijske i televizijske najave zalijepljene, podijeljene  i emitirane same od sebe.

-Super, super – govorio mi je Čužić dok sam mu predlagao temu, glas mu je otkrivao znak raspoznavanja dobre priče.

Trebao sam ići s kćeri Anom u Konzum potrošiti bon od 400 kuna dobiven u banci, žena je četverogodišnje dijete već bila spremila za hladno predbožićno vrijeme kad se u meni na vijest o Večekovoj smrti razbuktao novinar. Onaj pravi,  koji će za pravu vijest sjebati sve živo, a ne šoping.  Čovjeka koji gori ne da neće gasiti, nego će ih po mogućnosti zapaliti još nekoliko i onda o tome hitno prvi slati ekskluzivu.

Pišući vijest o Večekovoj smrti tekst sam proširio na 27 redaka, po starom ili oko tisuću slovnih znakova po novom tekstualnom normativu. Počinje kao vijest, donosi podatke: o smrti redatelja, o predstavi, glumcima, kazalištu, najvažnije profi reference, neki tračerski  podatak i pokušaj kraja s nekom efektnom rečenicom. Tu formu dobro sam usavršio pišući za Večernjak i u nekadašnjoj rubrici Scena dok ju je uređivala Miki to bi bio šlager, vjerojatno bi ga kratili na dvadeset redaka i s povećom fotkom i naslovom plasirali bi ga na polovicu stranice, s mogućom najavom na naslovnici ovisno o onom što bi se još nudilo tog dana. Za do kraja odrađen šlager po mojim kriterijima jedino su nedostajale barem dvije izjave, planirao sam ih uzeti od Bore, ali on se više nije javljao na mobitel. Europski prvak u nejavljanju na mobitel, tako su ga nazvali na jednoj književnoj tribini na Cvjetnom i kad zovem, a on se ne javi uvijek se toga sjetim.

Za mene kao propalog novinara, kako mnogi govore za mene, važno je naglasiti da sam sve to napisao za pola sata, uključujući i traganje po googleu za podacima o Večeku, što je jasan znak da još nisam novinarski mrtav, premda su mi aparate za otkucavanje mog žurnalističkog života davno isključili i o mojoj novinarskoj smrti otvoreno govore čak i oni koji su mi skloni.

– Dolazim doma za pola sata – uzvratio mi je Čužić kad sam ga ponovno nazvao pitajući  je li dobio tekst poslan mejlom.

Domaća zadaća je bila napisana i sa zadovoljstvom sam mogao otići u kupovinu. Dok sam se u maxi Konzumu  muvao oko police s povrćem Boro se ponovno javio pitajući što sam ga još jednom zvao. Rekao sam mu da sam Večekovu smrt uoči premijere njegovog novog komada  popratio tekstom, ali nisam pouzdano znao od čega je umro od raka, kako sam napisao ili od neke druge bolesti?

– Od srca, preživio je par infakta imao je bypass i sve ono na što su primorani teški srčani bolesnici – čuo sam od Bore.

Odmah sam nazvao Čužića i rekao sam mu da ispravi rečenicu u kojoj sam stavio da je Veček umro od raka.

-Dobro, dobro – uzvratio je.

Usput sam doznao da još nije došao doma kao što je bio najavio. Dvosobna redakcija portala Moj Zagreb. info bila je ispod njegovog stana.  Reče mi da je kod nekog Mladena na obiteljskom ručku.

Za Večeka sam znao da je na rubu, kao ja s novinarstvom tako on sa ovim svijetom, Boro mi je o tome pričao u vrijeme završnih uredničkih i grafičarskih radova na mojoj knjizi “Puki nacionale”. Krajem listopada i početkom studenog dok smo bili skupa Boru su često zvali iz kazališta KNAP pitajući ga zašto opet nije došao na probu? Govorio mi je i o nedostatku pravog naslova, prepričavajući mi predstavu, pitajući me imam li ideju za naslov, a ja sam onda bubnuo:

– Kaj je Stela štela?

–  To nije loše, samo ona nije baš toliko glavni lik, da bi se predstava zvala po njoj. Osim toga – uzvraćao je u kafiću u Španskom odakle smo se s mojim golfom peticom upućivali prema Velikom Polju gdje se nalazio V.B.Z., izdavač knjige do kojeg me on doveo – Stela nije kajkavka, govori slavonskom štokavicom.

– Mirko i Slavko snimaju pornić ili Mirko pazi pornić – lupetao sam dalje kao na nekom kolegiju teme nadajući da će mi urednik prihvatiti barem jedan prijedlog.

-Ali tko se još sjeća Mirka i Slavka? – pitao se Boro.

-Mi koji smo odrasli na tom stripu – uzvraćao sam, a zapravo od tog stripa dragog mi u predškolskom razdoblju samo sam se sjećao da je iza njemačkih kamiona rastućim slovima pisalo “vrrrroooom”.

Možda bi moji prijedlozi bili bolji da sam o predstavi znao nešto više, a ne tek fabulu koja se nazirala iz naslova i nije mi to djelovalo kao nešto posebno interesantno. Kao neki prirodni nastavak slavne Borine izjave “ništa porno nije mi sporno”.

U vrijeme dok je Boro kao urednik moje knjige “Puki nacionale” gotovo dva tjedna  zaredom samnom išao od Španskog prema Gorici do V.B.Z.-a, uređivao je još dvije knjige, pisao je libreto za operu,  išao je na probe banda “Zvučni zid” , dotjerivao je  “Amatere” po sugestijama naručitelja i prevodio je neke knjigu s makedonskog.

– Knjiga je slaba – govoro je za tu makedonsku knjigu zakolutao je očima kao da mu zavrću  vrat – ali nije teška za prijevod,  kao da s ćirilice prepisujem nešto na latinicu – govorio mi je objašnjavajući kako će Boško Zatezalo  za to dobiti poticaj od ministarstva kulture – Lada je dala otkaz u Vjesniku pa moram mnogo raditi da bih zaokružio neku plaću – onda se opet požalio- nisu zadovoljni s krajem predstave, htjeli bi neki pametan monolog, a ja ne volim tu patetiku, no uporni su stalno rade pritisak.

Bori je duži monolog na kraju predstave  djelovalo kao politički govor. Jednom dok smo se vraćali iz V.B.Z.-a nismo išli u Špansko nego sam ga odvezao do tržnice na Volovčici. U jednom sada u Zagrebu čestih kafića-staklenika popili smo kavu, poričali o gljivama, vrganjima koji su se na tom placu neki dan mogli naći po četrdeset kuna kila, poslije sam otišao kući, a on u Centar za kulturu u obližnjoj Ivanićgradskoj na probu. Za predstavu koju je od njega naručilo kazalište KNAP dobio je pet tisuća eura u pet rata. Rekao mi je da na to pristao zbog Večeka jer bez obzira na stalne egzistencijalne probleme nikad ne bi pristao na tako nešto. No, ovaj  komad nije bilo dovoljno samo napisati. Amateri su rađeni s pristupom najsitničavijih profesionalaca.

– On umire i sad bi htio i sve nas sahraniti – rekao mi je ogorčeno nešto kasnije dok smo se vraćali s jedne od promocija knjige. Moja knjiga je u međuvremenu dospjela na kioske, a probe “Amatera “ još su se održavale.

Petra Večeka sreo sam samo jednom u životu, na premijeri “Dobro došli u plavi pakao”. Poslije premijere tog jednog od najvažnijih komada u devedesetima u foajeu kazališta noseći diktafon u ruci prilazio sam mnogima poznatima što protagonistima, što prisutnima na premijeri. Tad sam pisao za Panoramu i postavljao sam pitanja vezana uz Dinamo, koji se te devedesetčetvrte po Tuđmanovoj želji iz kovanice HAŠK- Građanski, što je postao 1991. tek prvu godinu zvao Croatia,  a pitao sam i za promjenu imena Satiričkog kazališta u Ilici iz Jazavca u Kermpuh. Kazalište je pri osnivanju nazvano Jazavac prema pripovijetki  Petra Kočića “Jazavac pred sudom”. Kako je Petar Kočić uz Branka Ćopića bio jedan od najpoznatijih pisaca iz Bosanske Krajine  ime jazavac je smetalo  kao da je jazavac srpska životinja ili izraz. U to vrijeme pohrvaćivanja svega i svačega Jazavac je preimenovan u Kerempuh. Predstava “Dobro došli u plavi pakao”, jasno i nedvojbeno opredijeljena za ime Dinamo, imala je premijeru baš u tom razdoblju kad je Jazavac postao Kerempuh. Pa sam sugovornike pitao i za mišljenje ne samo glede promjene imena Dinamo nego i satiričkog kazališta u Ilici.

Tako sam razgovarao i s Petrom Večekom. Pitao sam ga zašto se kazalište umjesto Jazavac ne bi nazvalo Kuna? Ne sjećam se što mi je on tada odgovorio, ali pamtim da mi je djelovao kao težak čovjek, na moja pitanja uzvratio je protupitanjima  i na osnovu tog jednog razgovora kad bi mi Boro rekao kako ima s njim problema u suradnji, odmah bih konstatirao kako je Veček težak čovjek.

– Uh – uzvaraćao je na moje konstatacije premda obojica u dnu duše mislimo da bez pritiska težeg karaktera teško može doći do oslobađanja stvaralačke energije.

Stvaralačka ili kreativna energija je kao i svaka druga energija, mora se razviti, dospjeti do radne temperature, a za to trebaju potrebni uvjeti. Ali,  kad mi je Boro saopćio da je Veček otišao među pokojne, odmah sam preokrenuo priču o njemu.

– On je tebe furao isto kao ti mene – bilo je prvo što sam izgovorio kad sam čuo da je čovjek umro. Zapravo tako je i bilo šatrovački monolog Bože BBB-a iz Borinog romana Sjaj Epohe, prvog domaćeg romana u kojem se pojavljuju i nogometni navijači onakvi kakvi jesu,  prerastao je u predstavu po Večekovoj ideji. U predstavi “Dobro došli u plavi pakao” Veček nije bio samo redatelj nego pokretač cijele predstave. Nažalost, tako je to u životu, prave riječi za neke ljude iz naših usta počnu izlaziti tek kad ti ljudi umru.

“ O pokojnicima sve najbolje”- parola je koje se ovdje pridržavaju rijetki jer to zapravo nije lako, koliko god se mi imali obzira i pretvarali se, samo se o nekim pokojnicima može govoriti sve najbolje. Koliko je dobro biti dobar najbolje se osjeti kad čovjek umre. Zapravo ne znam kakav je Veček bio čovjek, moje pretpostavke su zasnovane na jednom kratkom susretu i par izjava, te Borinim kazivanjima u trenucima kad je njihova plodna umjetnička suradnja izbacivala ljudsku zategnutost jer svako ljudsko biće je ipak najvjernije sebi i što dva ljudska bića više komuniciraju u trenutku intezivne komunikacije u njima su otpori sve veći. Mnogo lakše bih mogao reći da je Veček očito bio veliki umjetnik inače ne bi se dogodilo da umre par sati uoči premijere jubilarne predstave. Bacajući se na tekst, razmišljao sam o pokojniku i ljudski, a ne samo novinarski. Čovjek i trenutak njegove smrti nisu mi promakli i u vlastitim verbalnim reakcijama na vijest o nečijoj smrti smatram da se srećom nisam ogriješio. Radio sam svoj posao brzo reagirajući, ali na način odavanja priznanja pokojniku i njegovim djelima. Pojedini ljudi u takvim trenucima znaju se ponašati kao da sami nikad neće umrijeti. Osobno uvijek izgovorim: “pokoj mu duši”. Nije mnogo, a čini mi se da mnogo znači.

Po povratku iz kupovine u autu sam čuo vijest i na državnom radiju. Između izvještaja s raznih sportskih borilišta javili su da je umro  poznati  kazališni redatelj, ne propuštajući spomenuti da je smrt nastupila nekoliko sati prije svečane premijere.

Po dolasku kući upalio sam internet i na portalu mojzagreb.info potražio sam svoj tekst o Večeku i premijeri “Amatera”, ali nisam ga našao. Internetski portali su najbrži medij, osim ako ne surađujete s Mariom Ćužićem i njegovim portalom. Nazvao sam ga ponovno, još je bio kod Mladena. Reče mi da će tekst objaviti kad se navečer vrati doma. Jebalo mu se, za ekskluzivu i ostalo, što je mogao imati. Nije bio korektan ni prema vijesti, ni meni kao suradniku kojem je rekao da mu brzo šaljem tekst. Upotrijebit ću izraz amaterizam, premda je on u ovom slučaju uvreda za amatere, jer u tom izrazu se krije pretpostavka da netko nešto voli i radi iz ljubavi. Ovdje s njegove strane ljubavi prema poslu nije bilo, a o stručnosti i poštovanju prema pokojniku da ne pričamo, ali amateri je univerzalan izraz koji se jako troši za sve manje stručne na bilo kojem području, a neznanje se prostire odavde pa do kraja pameti kao neki u raznim  situacijama lako uočljivi beskrajni planinski masiv.

Portal “Moj Zagreb točka šatro” ili još bolje “portal moj kurac točka u usta”… Na taj način će teško izaći iz kategorije kućne radinosti. Kao okulista dok pacijentu namješta dioptrijska stakla  isprobavam riječi i možda bi izraz fušer za Čužića i njegov portal jasnije otkrivao što se iza toga nalazi, jer se izraz fušer više odnosi na osobu srednjih godina koja se u određenom poslu stručno nije daleko odmakla, nema entuzijazma, a za ono što pruža hoće materijalnu nadoknadu i samo razmišlja o njoj bez obzira što protuusluga nije adekvatna. Amaterijalizam, upotrijebio bih taj izraz za one što ne znaju, a hoće lovu bez obzira što nešto nisu napravili ili popravili. Vrlo često iza takvog muškarca stoji još gora žena.

U slučaju “Amatera” najveći amater sam zapravo bio ja, napravio sam nešto privučen  onim što se smatra uspjehom u novinarskim poslom, a taj posao ima i osobine utrke. Utrkuješ se s rokovima i konkurencijom i biti prije ostalih je jedna od najpoželjnijih karakteristika dobrog novinara. Nažalost,  moj rad je nije naišao na adekvatan redakcijski pristup. Amateri i amaterizam, ponovno kao zemlja i nebo na liniji spajanja dodirnuli su se novinarski amateri i ono o čemu predstava govori samo na jednom drugom području. Neki ljudi misle da zbivanja u kazalištu imaju svoje posebne naznake. Zijah Sokolović mi je prilikom jedinog mog intervjua s njim govorio o utjecaju tih posebnih teatarskih naznaka na zbivanja izvan kazališta. Spominjao mi je Gogoljevu predstavu “Krvava svadba” postavljenu u Sarajevu uoči nedjelje kad je jedan Musliman pucao na srpske svatove, što je bio neposredni povod za razbuktavanje posljednjeg  rata u Bosni.

Navečer sam otišao pogledati predstavu. Te subote i dan ranije padao je snijeg, tako da su ivičnjaci bili uokvireni snijegom kao rub kape djeda mraza bjelinom. Upućeniji u zbivanja na hrvatskom glumištu poslije premijere napisali su posljednja režija posljednjeg gavelijanca, Branko Gavella je Moliere hrvatskog glumišta u prošlom stoljeću, a pokojni Veček nije preuzeo samo njegov kazališni pristup i filozofiju nego je bio i jedan od posljednjih Gavellinih studenata.

Boro se ponovno pokazao jako talentiran komediograf. U Amaterima je malo manje urnebesnih trenutaka, ali fina suptilna duhovitost proizašla iz aktualnosti i suvremenosti dramaturške situacije provlači se kroz cijeli komad.

– Stalno sam se smijao, a neki dan s Markom sam u kinu gledao crtić i nisam se nasmijao nijednom – rekao je moj kum Mario kojeg  je dopala ona druga od dvije karte  dobivene od Bore.

Bilo je kao što sam napisao u tekstu o Večekovoj smrti, njegov odlazak s ovog svijeta poklopio se s reakcijama publike na odličnu komediju. Sjećam se kad je Boro radio “Dobro došli u plavi pakao” pričao mi je o liku taksiste koji je djelomično radio misleći na mene. Tada sam Boru zaista ozbiljno pitao da li zna da predstave u tada još Jazavcu trebaju biti duhovite. Klimnuo mi je glavom kao čovjek koji zna što radi i što ga čeka, a ja sam se svejedno ipak iznenadio kad sam na premijeri vidio kako se publika često smije. Biti duhovit do nivoa komičara ili komediografa koji izaziva salve smijeha za mene je najveći mogući talent. Smijeh pa poezija.

Na premijeri Amatera nisam bio toliko iznenađen, ali jednako mi je bilo drago što je Boro i s novim komadom opet uspio nasmijavati gledalište.

-Remek djelo – rekao sam Bori poslije predstave, nakon što su me ruke na kraju predstave zabolile od pljeskanja.

Direktor kazališta KNAP Tomislav Štriga, široj publici poznat iz kao najstariji Vragek iz  Smogovaca u vrijeme najvećeg pljeska dok su se glumcima na pozornici pridružili Boro, scenografkinja  i Mario Kovač također je izašao pred gledalište noseći  Večekovu uokvirenu fotografiju i postavio ju je na stolicu. Na taj dirljiv način odano je priznanje i preminulom redatelju. Eto, bi takva je bila prilika da čovjeka zamjeni uokvirena slika.

Pripremljena je i knjiga kao i kad je bila premijera komada o BBB-ima. “Dobro došli u plavi pakao “ izdao je Tomica Domović u sklopu svoje izdavačke kuće Perun. Dobro se sjećam koliko je Domović bio tužan jer su mu zabranili u kazalištu prodavati knjigu. Gotovo je plakao pokazujući mi na torbu punu knjiga koje mu nisu dali prodavati u i ispred kazališta. Izdavač Amatera je V.B.Z. i knjiga se slobodno prodavala i kao što mi je Boro sugerirao kupio sam jednu.

Boro kaže da je nekada ispušio i po četiri kutije Opatije dnevno. Kako više nema ni Opatije, ni Zagrebačke tvornice duhana, od njenih robnih marki ostala je samo stoša, Boro sada mota domingo duhan. Na vrećici tog u Hrvatskoj najmotanijeg duhana piše da je to Virginija uvezena iz Belgije. Jedna vrećica dominga ode mu do podne i ako s Borom otiđete u neki prostor gdje je zabranjeno pušenje sve će se svesti na priču o pušenju. U restoranu sada kad je prehladno sjediti na terasi on će za vrijeme ručka ili večere desetak puta otići van i zapaliti. Otprilike tri-četri puta u sat vremena. Aperativ pa jedna smotka uz pomoć mašinice za motanje i s kupljenim filterčićem. Onda počne neki razgovor, a Boro se ispriča ode vani zapaliti još jednu. Onda kad stigne jelo to napravi još dva puta. Pa poslije jela.

Gledao sam ga poslije predstave, kako je gotovo dvometraš lako ga je pratiti jer strši u gužvi. Barem sat i nešto nije izašao vani zapaliti. Strpljivo je primao čestitke i osjećaj koji je kao pisac komada imao nakon uspjele premijere bio je jači od njegove želje za nikotinom. Dok su Boru opsjedali ja sam mu prišao još jednom i poturio sam mu knjigu na potpis. Pri tom sam mu rekao da je kraj možda mogao biti možda bolji i to je jedina moja primjedba. Ostajem pri izrazu remek-djelo, nisam ga kurtoazno upotrijebio. Kao što to remek-djelo mora imati komad ima više dimenzija i kvaliteta, uz nesumnjivu duhovitost to je specifična unutarnja ponografija kako je to napisao netko od kazališnih kritičara. Junaci se razodijevaju iznutra i kao pravom tradicionalnom kazališnom komadu “Amaterima” ne nedostaje ni monologa. Verbalna književnost nije zanemarena.

Ono što je meni bilo važno. Borini Amateri su me podsjetili na moje televizijske pilote: “Redakciju Harahvatija”, “Top pistu humorista” , “TV križaljku”… Kao što Borini, muški blagajnik u trgovačkom centru,  vodoinstalater i kvartovska danguba, s prostitutkom iz oglasa bezuspješno pokušavaju snimiti pornić, tako sam i ja u televiziji videći lovu u više navrata pokušavao napraviti neki projekt i veću zaradu. Ne znam da li bih uspio ni da sam potrošio veće novce na pilote. Ne znam da li  Borini junaci u Amaterima i moji piloti  imaju isti uzrok neuspjeha, ali njegova predstava me dosta podjećala na moje producentske pokušaje. S tim što sam ja bio svjestan da ono što sam snimao nije završni proizvod. No amateri nisu pokolebali producenta u meni, gledajući predstavu pomislio sam kako su Borini Amateri idealni za film. Uostalom poslije premijere u tekstovima o predstavi na portalu Theatar.hr mogao se pročitati i podatak da predstava “više nego podsjeća” na sadržaj filma “Zach and Mary Make a Porno“ Kavina Smitha. Odmah je ponuđen i foršpan tog filma, ali sličnost je samo u fabuli kao što su svi pornići sadržajno slični, tako je i put do njih uglavnom sličan, ali neka se promjeni samo glumica ništa više nije isto. Čak i ako je sve ostalo isto ostalo.

Uloga kurve Stele bila bi idealna za Severinu ili Nives Celzijus, ne zato što se Petra Duganđić nije iskazala na daskama KNAP-a nego čisto promidžbeno gledano prostitutku obvezno treba igrati  poznatije ime. Goran Grgić, Zik Zidarić i Vili Matula mogu ostati u igri.  Umjesto u stanu bilo bi bolje da se radnja događa u nekoj obiteljskoj kući. Interesantniji filmovi o Zagrebu kao Mimičin “Posljednji podvig diverzanta oblaka” ili Tadićevi “Ritam zločina” i “San o ruži”snimani su u periferijskom ambijentu. I Golikov “Tko pjeva zlo ne misli” je uspjela  malograđanska filmska verzija Zagreba. Zagreb u malograđanskom izdanju ispada nekako prirodniji, što ne znači nije bilo i dobrih sekvenci s naglašeno urbanim ambijentom kao Baurov “Martin u oblacima”, Belanov “Koncert”  ili Berkovićev “Rondo” u crno-bijelim vremenima. Golikov “Imam dvije mame i dva tate” možda je najbolji urbani film u vrijeme kad je domaćim filmom zavladao kolor.

Za film svakako treba snimiti  neki orginalni song u izvedbi Zvučnog zida, a ne bi bilo loše da neku pjesmu snimi i glavna glumica. Ako bi jedna pjesma postala hit, to bi dosta pomoglo u promotivnim aktivnostima oko filma. Režiju treba prvo ponuditi Ognjenu Sviličiću, Borinom frendu iz banda. Film snimljen po amaterima svakako treba imati drugi naziv i kraj. “Ništa porno nije sporno” nije loš naziv za ovaj film. U jednom od naših narednih susreta pitat ću za filmska prava na amatere. Ako ništa drugo taj naš razgovor svakako će evocirati duh producentskog amaterizma iskazanog u predstavi.

Humor iz predstave tek bi na filmu dobio svoju pravu dimenziju i to bi uz neke producentske i redateljske cake bila najveća kvaliteta  filma. Komad ima svega četiri lika i to ne bi trebao biti skup film. Treba prvo imati scenarij, na osnovu toga ti država daje lovu, a tu je već pola posla obavljeno.

Ujutro, poslije premijere pogledao sam kad je Čužić stavio moj tekst na njegov portal. Tek u 1:30 iza ponoći i nije  izmijenio podatak da je Veček umro od srca umjesto od raka. Umjesto prvi među posljednjima sam javljao nešto o čemu samo rijetki još nisu znali. Taj dan Ćužiću se stvarno nije radilo. Trebao je samo tako reći, ali kad bi ljudi iskreno odgovarali na pitanja da-ne, znam-ne znam, hoću-neću, mogu-ne mogu, zanima me-ne zanima me, šalji-ne šalji… Život bi bio daleko jednostavniji. I naravno, dosadniji. Kao i bez amatera.

Poslije toga počeo sam se raspitivati koliko košta postavljanje portala. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.