ŽALBA SAŠE RADOVIĆA NA PRESUDU ZA UCJENU GENERALA ČERMAKA

ŽALBA SAŠE RADOVIĆA NA PRESUDU ZA UCJENU GENERALA ČERMAKA

10. srpanj, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

67063
Dokument objavljujemo bez intervencija

ODVJETNIK MATEJ ZUBOVIĆ
52000 PAZIN, Družbe Sv. Ćirila i Metoda 6
tel 052/621-105, mob 098/323-849
10. srpanj 2012.
Posl. broj:5 KO-3417/2011
OPĆINSKI KAZNENI SUD U ZAGREBU
10000 ZAGREB

Okrivljenik:    ALEKSANDAR RADOVIĆ iz Premanture, Krše 40a
po branitelju

ŽALBA
4x

Ovim okrivljenik, po svom branitelju, u roku podnosi žalbu                                                            protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj 5 KO-3417/2011 od 12. lipnja 2012. godine i to zbog:

-bitne povrede odredbi kaznenog postupka
-pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja
-pogrešne primjene materijalnog prava
-odluke o kazni

obrazloženje

Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim da je na štetu Ivana Čermaka počinio kazneno djelo ucjene iz čl. 235. st. 1. i st. 2. Kaznenog zakona, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

Iz iskaza Ivana Čermaka je vidljivo da okrivljenik s njime nije nikada razgovarao pa njegov iskaz nije relevantan, odnosno nije dokaz o relevantnim činjenicama.

Stoga će se okrivljenik fokusirati na analizu iskaza jedinog preostalog svjedoka optužbe, a to je Tomislav Mičić.

Iz iskaza Tomislava Mičića je više nego očigledno da okrivljenik nije počinio kaznenog djelo koje mu se stavlja na teret, jer iskaz Tomislava Mičića u potpunosti ekskulpira okrivljenika.

Naime, temeljeno činjenično pitanje u ovom predmetu jest:

-da li je Aleksandar Radović (putem posrednika Tomislava Mičića) zaprijetio Ivanu Čermaku  da će protiv njega otkriti nešto što će škoditi njegovoj časti i ugledu ako mu ovaj ne plati 1.000.000,00 €, (moguća verzija A)

ili je, naprotiv,

-Tomislav Mičić upitao Aleksandra Radovića pod kojim uvjetima je spreman ispričati se Ivanu Čermaku, obustaviti sudovanje i druge svoje aktivnosti prema Ivanu Čermaku, na što mu je Alekandar Radović najprije rekao da mora razmisliti, a zatim, nakon razmišljanja rekao da je spreman obustaviti sudovanje i druge svoje aktivnosti (izdavanje knjiga i slično) ako mu Ivan Čermak plati 1.000.000,00 € (moguća verzija B).

Iz iskaza Tomislava Mičića nedvojbeno proizlazi da se nije dogodila verzija A (prijetnja Aleksandra Radovića da će otkriti nešto ako mu se ne plati), već proizlazi da se dogodila verzija B (upit Tomislava Mičića okrivljeniku koji su njegovi uvjeti, na što je okrivljenik nakon par dana razmišljanja rekao da pristaje na pomirbu po uvjetom da mu se plati 1.000.000,00 €).

U tom smislu, relevantni dijelovi iskaza Tomislava Mičića (gdje iskazuje kako je došlo do njegovog prvog kontakta s Radovićem i zahtjeva da se plati 1.000.000,00 €) doslovno glase:

Prvi iskaz Tomislava Mičića pred DORH USKOK, KN-US-43/11 od 12. listopada 2011. godine:
„Početkom ljeta ove godine, negdje tijekom lipnja, sam bio u posjetu kod Vlade Vranješa u Rijeci te sam se tada tamo susreo i sa Sašom Radovićem….bilo mi je žao da se general povlači po sudu….pa sam mu tada rekao da bi bilo najbolje da se generalu ispriča i da ovaj povuče tužbu te tako sve mirno riješe….U tom trenutku je na moj prijedlog (font podebljao žalitelj) da se ispriča i da se na taj način postupak obustavi Radović rekao da je to moguće….Kad smo se ponovo vidjeli kod Vlade Vranješa…Rekao je …da je spreman odustati od nekih optužbi, ali za novčanu protuuslugu. …Nakon toga sam se ja 28. rujna 2011. ponovno sreo kod Vranješa sa Sašom Radovićem i tom prilikom mi je ovaj jasno rekao… da on može prestati sa svim objedama i povući prijave koje je dostavio DORH-u, ali da za to general treba dati novac.“

Drugi iskaz Tomislava Mičića kod ODO u Zagrebu 05. prosinca 2011. nije od značaja jer tu on ne iskazuje o okolnostima pod kojima je u lipnju i rujnu 2011. godine ugovarano plaćanje, već samo iskazuje već samo iskazuje što se dešavalo nakon 12. listopada 2011. godine.

Treći iskaz Tomislava Mičića, pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, KO-3417/11 od dana 16. travnja 2012. godine:
„…Ja sam Radovića nazvao, našli smo se u Premanturi, nakon dugo vremena… ja njemu velim, ma slušaj, sudovanje, pa i tebi i generalu, reko, on je izašao tek iz zatvora, nije najboljeg zdravlja, što se vi ne bite, ne biste, reko, ja poznam i tebe i generala, što se vi ne biste složili, našli se na kavi ili, pa se pomirili, reko, i tako sam ja to generalu rekao i on veli pa vidi ti s njim, kaže, je l on voljan to, ne. E onda je meni Saša tad, tom prigodom, to je bio četrnaesti, koliko se ja sjećam, lipnja, rekao – moram razmislit, javit ću se.
…Na prvom susretu, mi smo…tako je, da će razmislit o tome, (font podebljao žalitelj) dakle, to je došlo, ovaj, na, pitanje na tapet, i on je, ovaj, mi smo ručali onda, ostali smo jedno sat i pol, dva, u centru, tamo je crkva neka, restoran odmah do, razišli se, poslije se on meni javio, dakle, ne mogu točno reći kad je, moguće da je bio konac šestog mjeseca, možda dvadesetosmi šesti, mislim da je tak dvadesetosmi šesti, dakle iza toga nekih dva tjedna, hoćemo li se mi naći, on je malo razmislio, al na pola puta, da ne ide on do Zagreba, a i ja ne do Pule, i tako smo se našli kod Vranješa. I sad taj prvi razgovor…(ZK: Kod Vranješa gdje, Vila Vranješ u Opatiji?) U Vili Vranješ u Opatiji, tako je. Bili smo tamo, poslije toga je došao još jedan, ovaj, tako, njih je bilo, isto smo malo sjedili, razgovarali o tome i tad je palo ono osnovno, on je rekao može, ali general mora platit. (font podebljao žalitelj). Ja sam pitao kako to misli, je l’ to mora ili bilo bi lijepo da bar da plati nešto. Mislim, ja sam to shvatio malo šaljivo. Kad, pitam ja, pa koliko, reko ja ću njega vidjeti, što da mu kažem, on je ovako pokazao. Ja velim što. Jedan. Ja velim što, ovako, ovako, ovako, digao ruku. Ja velim, a što, što jedan? Milijun. Kuna? On kaže, eura….
…i negdje tamo koncem devetog mjeseca, ovaj, kaže general, bi li se mi, ovaj, našli, da, da, da, da mi to vidimo, nastavimo, ja bih htio riješit taj problem. Bili, stojiš ti iza tih svojih riječi, je s’ ti muško ili si ti meni lagao ili šta. Pa reko, ja stojim iza toga, ja sam rekao. Reko, meni je nezgodno, ovaj, Radović će se razočarati možda, je li, ispast će da sam ja protiv njega, ali ja moram istinu zastupati, je l’ tako. I onda je stupila na scenu, ovaj, državno odvjetništvo, ja sam bio tamo, ovaj, pozvali su me, dao sam tamo izjavu, do tada što se je dogodilo, u biti ovo, da, ali ovaj, uslijedio je, ovaj, to vam pričam taj prvi, kako se zove…
….E sad, došao je mislim, dvadesetosmi deveti, taj datum, kada je on onda izrijekom, izrijekom opet ponovio te sume….
(citati sa str 8 i 9 transkipta iskaza Tomilava Mičića, audio CD sa snimkom prileži spisu)

Dakle, iz ovih iskaza Tomislava Mičića očito je da se dogodilo slijedeće:

-1. Tomislav Mičić (nakon godina bez kontakta) prvi zove okrivljenika u lipnju 2011. te traži da se nađu u vezi Ivana Čermaka i čak zbog toga 14. lipnja 2011. dolazi kod Radovića u Premanturu

-2. Na tom prvom razgovoru za ručkom u Premanturi Tomislav Mičić pita Radovića pod kojim uvjetima je spreman ispričati se Ivanu Čermaku, obustaviti sudovanje i druge svoje aktivnosti prema Ivanu Čermaku, na što mu je Alekandar Radović rekao da mora razmisliti i da će se javiti. (Tako je naime, Mičić pred sudom opisao njihov prvi susret u Premanturi 14. 06. 2011., koji završava Radovićević riječima „moram razmislit, javit ću se“).

-3. Nakon što je razmislio, Radović zove Mičića, i oni se ponovo nalaze, ovaj puta 28. 06. 2012. u vili Vranješ u Opatiji. Tomislav Mičić tada ponovo pita Radovića pod kojim uvjetima je spreman ispričati se Ivanu Čermaku, obustaviti sudovanje i druge svoje aktivnosti prema Ivanu Čermaku, na što mu je Alekandar Radović rekao da je razmislio i da se slaže s pomirbom i prihvaća obustavu sudovanja i ostalih aktivnosti, ali ako Ivan Čermak plati milijun eura.  (Naime, Mičić pred USKOKOM iskazuje da je u vili Vranješ dao Radoviću „moj prijedlog da se ispriča i da se na taj način postupak obustavi“ i da je Radović rekao da je moguće, ali za novčanu protuuslugu, od milijun eura).

-4. Zatim tijekom ljeta 2011. dolazi do prekida u njihovoj komunikaciji sve dok tijekom rujna 2011. godine Mičić nije ponovno zvao Radovića i ponovo nastavio pregovore započete u lipnju 2011. godine, nakon čega su se ponovo našli u vili Vranješ 28. 09. 2011. godine i nastavili razgovarati na istu temu kao i u lipnju (te je nakon toga Mičić počeo glumiti da je Čermak pristao na plaćanje, te su zatim u listopadu i studenom nastavili razgovarati o načinu predaje novca, za koji je Radović očito smatrao da se radi o pristanku Čermaka na ono što je sam Čermak tražio od Radovića – da se izjasni pod kojim uvjetima je spreman ispričati se Ivanu Čermaku, obustaviti sudovanje i druge svoje aktivnosti prema Ivanu Čermaku).

Dakle, kada agent neke osobe (po uputi te osobe ili na svoju inicijativu) zatraži od nekoga (od osobe A) da se izjasni da li je spreman pomiriti se, ispričati se, povući tužbe, prestati podnositi prijave, prestati izdavati knjige i slično, a ta upisana osoba A kaže – moram razmisliti, pa nakon razmišljanja kaže – može, pristajem, ali pod uvjetom da mi se plati milijun eura, tada osoba A nije ostvarila biće kaznenog djela ucjene, jer nije nikome ničim prijetila, već je samo odgovorila pa pitanje pod kojim uvjetima bi nešto bila spremna učiniti.

Pregovaranje oko pomirbe, isprike, povlačenja tužbu i slično je svakodnevna normalna pojava u kojoj stranke vrlo često ističu pretjerane i nerealne novčane zahtjeve, ali nije kažnjivo kad te netko upita da li hoćeš učiniti nešto, a ti odgovoriš – hoću, ako mi platiš milijun eura.

Tomislav Mičić jasno govori da je prijedlog pomirbe bio njegov prijedlog, i da je Radović rekao da mora razmisliti i da je nakon razmišljanja rekao – može, ako mi Čermak plati milijun eura.

Dakle, prvostupanjska presuda je zapravo presedan koji se još nikada nije dogodio u sudskoj praksi.

Naime, nikada u sudskoj praksi se nije dogodilo da „žrtva ucjene“ putem svoga agenta uporno zove telefonom svog „ucjenjivača“, uporno tražeći sastanke s „ucjenjivačem“, čak putujući na sastanke s „ucjenjivačem“ u Premanturu i Opatiju, nakon kojih sastanaka „ucjenjivač“ govori „žrtvi ucjene“ da mora razmisliti o onome što ga je „žrtva ucjene“ pitala.

Naprotiv, u sudskoj praksi je ucjenjivač taj koji kontaktira žrtvu i žrtva bi najradije željela da u životu nikada nema nikakav kontakt s ucjenjivačem, a u ovom predmetu se dogodilo upravo suprotno od tipičnog odnosa i kontakta na relaciji ucjenjivač-žrtva.

Treba istaknuti i to da se ponašanje Aleksandra Radovića dijametralno i suštinski razlikuje od obrasca ponašanja koji je tipičan za ucjenjivača (naime, Radović za komunikaciju koristi svoj mobitel koji je registriran na njegovo ime, na Mičićem se nalazi na javnim mjestima, u restoranima, čak i plaćanje dogovora na javnom mjestu na kojem postoje sigurnosne kamere (benzinska pumpa) jer očito u svom djelovanju ne vidi ništa protuzakonito, i ne vidi nikakav razlog da se skriva i djeluje u tajnosti), dok je obrazac ponašanja ucjenjivača potpuno suprotan – ucjenjivač koristi skrivene telefonske brojeve, ucjenjivač teži ostati anoniman u cijelom poslu, ucjenjivač se ne želi sastajati po restoranima i benzinskim pumpama, ucjenjivač želi izbjeći svaki fizički kontakt i slično).

Dakle, osuđivanje osobe koja je samo odgovorila na pitanje agenta o mogućnostima pomirbe predstavlja povredu Kaznenog zakona, jer takvo ponašanje uopće ne ostvaruje biće predmetnog kaznenog djela.

Nadalje, što se tiče povreda postupka i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe slijedeće:
Sud je povrijedio čl. 528 st. 2. ZKP prema kojem „Prigovor mjesne nadležnosti optuženik može staviti najkasnije do početka rasprave.“

Dana 13. 03. 2012. prije početka rasprave okrivljenik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti, ali je sud odbio raspraviti taj prigovor uz obrazloženje da se taj prigovor može podnijeti samo do potvrđivanja optužnice.

Točno je da čl. 29. st. 3. ZKP-a kaže da se prigovor mjesne nadležnosti ne može isticati nakon potvrđivanja optužnice ali to je opće odredba (lex generalis) i odnosi se na redovni postupak dok je čl. 528. st. 2. ZKP specijalna odredba (lex specialis) i odnosi se na skraćeni postupak, a ovdje se upravo radi o skraćenom postupku.

Kad bi se prihvatilo tumačenje suda da se niti u skraćenom postupku ne može podnositi prigovor mjesne nenadležnosti nakon potvrđivanja optužnice,  onda bi čl. 528. st. 2. ZKP prestao postojati i izgubio bi smisao (jer se „do početka rasprave“ u skraćenom postupku ne može ni doći ako prije toga nije potvrđena optužnica).

Naime, gdje i kako bi onda „nestalo“ pravo tog prigovora iz čl. 528. st. 2. ZKP „najkasnije do početka rasprave“, ako to pravo uvijek prestane ranije (u trenutku potvrđivanja optužnice)?

Ova povreda još više dobiva na težini kad se u optužnici navodi da je okrivljenik postupao „u Zagrebu, Opatiji i Rijeci“ a da u spisu pri tome ne postoji nikakav dokaz, čak niti indicija, da je okrivljenik ikada o ičemu u Zagrebu razgovarao bilo sa Tomislavom Mičićem, bilo sa Ivanom Čermakom.

Okrivljenik inače nikada u životu nije razgovarao sa Ivanom Čermakom, a s Tomislavom Mičićem je razgovarao jednom u Premanturi kod Pule (mjesna nadležnost Općinskog suda u Puli) i nekoliko puta u restoranu Vranješ („kod Vlade“) u Opatiji (mjesna nadležnost Općinskog suda u Opatiji ili Rijeci).

Uslijed toga presuda ima i formalni nedostatak, jer joj nedostaju razlozi o odlučnoj činjenici, glede dijela izreke „u Zagrebu“ jer sud glede tog dijela izreke obrazlaže „iako se većina događaja zbila izvan Zagreba“, a zapravo su se svi događaji dogodili izvan Zagreba.

Ne stoji ni navod suda da postoji mjesna nadležnost suda u Zagrebu jer je „štetna posljedica nastupila u Zagrebu gdje oštećenik ima prebivalište“.

Naime, nije točno da oštećenik ima prebivalište u Zagrebu, jer on ima prebivalište u Krapinskim toplicama (dvorac Klokovec), a osim toga prebivalište oštećenika se nigdje ne spominje u KZ-u kao faktor koji je relavantan kod određivanja gdje je nastupila posljedica kaznenog djela.

Naime, ako osoba koja ima prebivalište u Zagrebu bude, na primjer, ubijena u Splitu, nije tada nadležan sud Zagrebu jer „oštećenik ima prebivalište u Zagrebu pa je stoga posljedica nastupila u Zagrebu“, nego je posljedica nastupila u Splitu neovisno o prebivalištu oštećenika, i nadležan je sud u Splitu.

Isto tako, ako na primjer osoba s prebivalištem u Zagrebu ima u vlasništvu automobil kojeg netko u Splitu ošteti, nije tada nadležan sud Zagrebu jer „oštećenik ima prebivalište u Zagrebu pa je stoga posljedica nastupila u Zagrebu“, nego je posljedica nastupila u Splitu neovisno o prebivalištu oštećenika, i nadležan je sud u Splitu.

Stoga navod suda „da je posljedica nastupila u Zagrebu jer oštećenik ima prebivalište u Zagrebu“ nema nikakvog temelja u zakonskom propisu jer zakon nigdje ne dovodi u vezu posljedicu djela i prebivalište oštećenika.

Daljnja povreda postupka se sastoji u tome što je sud prekršio pravo obrane iz čl. 419. st. 1. ZKP-a po kojem „Stranke imaju pravo pozivati svjedoke“.
Naime, sud je odbio saslušati svjedoke koje je predložila obrana, a to su Darko Petričić i Radovan Smokvina, te je time povrijedio i ustavno načelo po kojem se pod istim uvjetima saslušavaju svjedoci optužbe i obrane (načelo jednakosti oružja u kaznenom postupku).

Naime, tim dvjema osobama je okrivljenik od lipnja 2011 do studenog 2011. godine redovno i detaljno govorio o sadržaju svojih razgovora sa Tomislavom Mičićem.

Načelo jednakosti oružja optužbe i obrane je narušeno jer je sud prihvatio saslušati svjedoka optužbe Ivana Čermaka (koji samo posredno ima saznanja o sadržaju razgovora Radovića i Mičića), a odbio je saslušati takve iste svjedoke obrane (koji također, kao i svjedok optužbe Čermak samo posredno ima saznanja o sadržaju razgovora Radovića i Mičića).

Nadalje, sud je počinio i daljnju bitnu povredu postupka jer je prekršio odredbe:
-čl. 332. st. ZKP-a po kojem prikriveni istražitelj i pouzdanik ne smije poticati na počinjenje kaznenog djela, a također simulirano davanje potkupnine ne smije predstavljati poticanje, a u ovom predmetu vidimo da je Tomislav Mičić i prvotno i nadalje višekratno forsirao kontakt sa Radovićem, te je forsirao razgovore oko mirenja i plaćanja za to mirenje. (pa u tom smislu čak ni snimke razgovora nisu valjani dokaz u smislu čl. 333. st. 1. ZKP-a).

-prekršena je i odredba čl. 333. st. 3. ZKP po kojoj se presuda ne može temeljiti isključivo na iskazu svjedoka koji je bio prikriveni istražitelj odnosno pouzdanik.

Naime, nema ni jednog dokaza u spisu (primjerice snimke razgovora i slično) u kojem bi bilo dokazano da je okrivljenik zaprijetio otkrivanjem nečega štetnog ugled ako mu se ne plati.

Nema u spisu niti jedne snimke niti jednog razgovora gdje bi se čulo da okrivljenik govori „Ako mi Čermak ne plati tada ću javno otkriti da je ratni profiter“ niti igdje na ikojem snimku govori išta slično.

Zbog toga se presuda očito temelji samo na iskazu prikriveni istražitelj odnosno pouzdanika Tomislava Mičića (i to čak na krivoj interpretaciji njegovog iskaza), a to je procesno nedopušteno prema čl. 333. st. 3. ZKP.

Branitelj i okrivljenik mole sud drugog stupnja da ih pozove na sjednicu vijeća pred tim sudom u postupku rješavanja ove žalbe.

Zbog toga okrivljenik predlaže da nadležni viši sud ukine pobijanu presudu ili da ju preinači na način da oslobodi okrivljenika.
ALEKSANDAR RADOVIĆ  po branitelju T

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. tom milles
    #1 tom milles 19 srpanj, 2012, 21:49

    Izgleda svi bi se jeb.li za milijum Eura…!?

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. lud zbunjenog
    #2 lud zbunjenog 17 srpanj, 2012, 13:19

    Tko tu koga je…?

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.