9. VIP ZAGREB JAZZ FESTIVAL

9. VIP ZAGREB JAZZ FESTIVAL

13. studeni, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Postali smo prava svjetska publika! Prihvaćamo sve brojnije kompromise, sve neobičnije ponude, sve izazovnije kušnje. Čini se da nam se ukus profinjuje i istančava. A zapravo se događa upravo suprotno: sve je teže razlučiti, povezati i zaključiti. Površnu percepciju nameće nam paradoksalno vrijeme izobilja i krize, vrijeme sličnosti ljudi, njihovih navika i potreba. Sve se više divimo tvrdoglavoj manjini, mada oprezno i s distancom. S neosnovanim strahom da ne zapadnemo među one koji u globalnoj slici predstavljaju nebitni ostatak, rado si umišljamo da smo daleko od njih, i to nas dodatno motivira, da ih motrimo. Podalje dobrotvornih ustanova, javnih prostora i gradskih zavjetrina divimo se onima koji su iz njih uspjeli isplivati i postati, nerijetko tek posthumno, najveći svjetski umjetnici, napose jazz glazbenici. Bez njih, dakako džezera, bilo bi nemoguće podrobnije opisati nedavno završeni 9. Vip Zagreb Jazz festival 2013 koji je, od 7. do 10. studenog u koncertnom prostoru ZeKaEm-a (dvorana Istra), u organizaciji Dražena Kokanovića te uz veliku pomoć suradnika, glavnog sponzora i tek simpatiju Ureda za kulturu Grada Zagreba, okupio žanrovski razjedinjenu umjetničku elitu. Organiziranu priredbu otvorio je kvartet mlade američke alt saksofonistice i skladateljice Tie Fuller, umjetnice koja je donedavno nastupala s pop megazvijezdom Beyonce, dok je nejasno opredijeljeni Art Of Ascension Trio gitarista Davida Gilmorea, inače brata legendarnog člana kultne rock skupine Pink Floyd, u subotu 9. studenog, gledano umjetnički, izgledao kao festivalski intermezzo, ili električna dopuna odličnom orijentalnom duetu Josepha Tawardosa i Jeana-Louisa Matiniera.

UTJECAJ NA JAZZ GLAZBU

Općenito žaleći za prošlim vremenima i uže strukturiranim festivalima, ovoga se puta imam potrebu osvrnuti i na programski dio festivala; kao unaprijed vrijednosno odbačeni kritičar zbog podjednake sklonosti prema jazzu i tzv. klasici, a time i onaj koji je oslobođen od nepotrebnih (pred)očekivanja. Istaknuo bih, ukratko, svoju ideju vezanu uz utjecaj jazz festivala na samu jazz glazbu. Ta se ideja može shvatiti i kao dobronamjeran savjet upućen organizatorima te kao moj pogled na jazz, kojeg bi i danas valjalo prezentirati kao emancipiranu umjetnost, zasnovanu na osebujnom ritmu, nužnoj improvizaciji i korelaciji s mnogim postojećim i nepostojećim umjetničkim žanrovima. Bilo bi lijepo, koliko se to produkcijski i prezentacijski može, jazz udaljiti od nejasnoća, nereda i trivijalnosti, ponekad od produkata majstorskih prerada glazbenika s manjkom ideja i strpljenja, često i s viškom znanja. Stalno prisutnom etno trendu potrebno je, kao i uvijek, otvoriti vrata, i to sa svrhom bogaćenja jazza, njegovog harmonijskog jezika i razvoja (poli)ritmičnosti.

Takvim trendom, na žalost više etno (sevdah), a puno manje jazz, predstavio se i marketinški atraktivan spoj pjevačice Amire Medunjanin Amulette i pijanista Bojana Z-a (uvijek sam se pitao zašto je Bojan Zulfikarpašić – Bojan ¨Z¨ i Edin Džananović – Edin ¨Karamazov¨, a zašto nije Matija Dedić – Matija ¨D¨ i Ivo Pogorelić – Ivo ¨Miusov¨). Tankim obradama sevdah hitova regionalni je line-up glazbenika dirnuo osnovnu žicu publike, zaslužio epitet najposjećenijeg festivalskog nastupa i, nadajmo se, vratio sponzorima vjeru u kulturnu promociju.

Čak uzevši u obzir i turski prizvuk, nesuvislo bi bilo svesti pod slično nastup etno glazbenika Josepha Tawardosa, nadarenog oudista koji je u serioznoj predstavi i briljantnoj pratnji francuskog harmonikaša Jeana-Louisa Matiniera izveo presjek skladbi sa svoja posljednja četiri albuma (The Prophet, The Hour Of Separation, Concerto Of The Greater Sea i Chameleons Of The White Shadow). U dvosatnom nastupu, kojeg je morao završiti zbog početka idućeg koncerta, Tawardos se dokazao kao duhovit zabavljač te vrstan virtuoz i improvizator s kojim su rado snimali jazz glazbenici poput Bele Flecka, Richarda Bone, Jacka De Johnettea, Johna Patituccija, Johna Ambercrombiea i drugih.

POLET I OPTIMIZAM

Konačno, objektivno i bez ustručavanja, nedostižnu sintezu etna i jazza te prestižan zvjezdani status ostvario je i obranio, na samome kraju festivala, Rudresh Mahanthappa’s Quartet. Započevši večer kao i svoj posljednji album (Gamak, ACT 9537-2) furioznom skladbom znakovitog imena Waiting Is Forbidden, Mahanthappa je svima poslao jasnu poruku da s njim i njegovim visokooktanskim jazzom nema šale. Zahtjevnu ulogu Mahanthappa je poklonio senzibilnom gitaristu Davidu Fiuczynskom koji je s dvovratnom gitarom i mnoštvom pedala ponegdje duplirao, a drugdje, u skladu s tuningom, brojnim zvučnim efektima naglašavao ili ugađao pojedine saksofonske akcente. Malotko je mogao shvatiti – nakon dvosatne prezentacije Mahanthappinog detaljno promišljenog, univerzalno zvučećeg, na prvi posluh možda i nejasnog glazbenog koncepta, lišenog ikakve prilagodbe i kvalitativne redukcije živog nastupa – da su se basist Richard Brown i bubnjar Jordan Perlson, uzmemo li u obzir kvartet s Gamaka, predstavili kao ¨zamjenska¨ ritam sekcija. I u jedinoj, usamljenoj baladi For Troubled Times Mahanthappa se uspio othrvati plitkoj patetici i čestom baladnom zamoru te prikloniti suosjećaju, poletu i optimizmu vezanom uz brojne nesretne stradalnike s Filipina.

Polet i optimizam zacijelo će se vezati i uz budući, jubilarni, deseti po redu Vip Zagreb Jazz fetival 2014. Dražen (Kokanović) će sigurno, dogodine ujesen, ojačan iskustvom, a možda i novim sponzorima, dati sve od sebe kako bi napravio prigodno festivalsko čudo. Na njegovu sreću, ali i obvezu, visok standard si je, još davno, sam postavio. T

7 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.