RAME UZ RAME PORED RAME

RAME UZ RAME PORED RAME

4. kolovoz, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

Stanovao je tada u Maksimirskoj i druženja bi započinjali u Rebeci, kafiću u prizemlju zgrade u kojoj je stanovao. Jednom dok je bio pljusak naručio je taksi da mi doveze pizzu u Rebeku, pa onda od taksiste tražio da se vrati u pizzeriju po još kobasica i šunke, kako je govorio za kulen i pršut. Sve je bilo galantno plaćeno uz napojnicu zbog koje se čovjek dobro zagledao u nas. Otprilike kao Minkin brat Ređo kad mu je u Bologni poklonio hondu ili jedna teta ispred WC-a kojoj je Ramo dao novčanicu od tisuću kuna po izlasku iz zahoda

Piše: Dražen Stjepandić/ priča iz još neobjavljene knjige “I Supermen je bio novinar”

Te subote u nekadašnjoj Titovoj vili Zagorje, na Pantovčaku, vladala je gužva kao da je tržni dan. Na prijavnici, kao na nekom većem graničnom prijelazu, bilo je automobila s raznim registarskim oznakama.

Rame uz rame, s brojnim drugim posjetiteljima, eto ti i Rame. Mnogima dobro znani zagrebački Rom, te subote išao je u pohode Predsjedničkim dvorima, kako je taj kompleks zgrada s parkom za svoje vladavine nazvao Tuđman. Rame uz rame pored Rame bila je i njegova obitelj: žena Minka, kći Ismeta, unučad Tilen i Tina, te brat mu Tofko Totti Dedić. Član Ramine delegacije bio sam i ja.

Poslije, kad su me vidjeli na televiziji, neki me upitaše – što sam s onim Ciganima radio kod onog Cigana?

-Svi smo mi ljudi i svi smo mi za nekoga Cigani, barem u duši – odgovarao sam na ta pitanja. Zapravo kad me Ramo pozvao i kasnije stavio na spisak pomislio sam kako bi to mogao biti zanimljiv subotnji izlet i novinarski tekst svakako.

-Eto neka sam i to ponovno doživjela – rekla je Ramina žena Minka kad su nas nakon obveznog legtimiranja i provjere na ulazu, natrpali u sivomaslinasti VW kombi s žutim registarskim oznakama HV-a i povezli prema vili veličine zamka gdje nas je primio tadašnji predsjednik Stipe Mesić.

U riječima Ramine žene, uz želju za zanimljivim subotnjim izletom, krije se i ostala moja furka toga dana. Tito i Tuđman mi nisu dali takvu priliku, a kao što reče Minka, eto neka sam i to doživio da me primi predsjednik. Prijem kod državnog poglavara. pa, bio on car, kralj, veliki vođa ili predsjednik građanin, za što se predstavljao Mesić, ljudska duša dobro upamti, bez obzira kako taj prijem prošao. Susreti s vrhom političke piramide u kasnijim pričama uvijek se nekako spomenu.

S Mesićem sam i prije toga imao novinarskog posla kad je tek krenuo s tribinama nazvanim “Na kavi s predsjednikom”, radio sam s njim intervju za Nacional, a eto dogodilo se da sam ga posjetio i po protokolu.

Posjet je za malo bio otkazan, jer su, nakon što sam vjesticom u Večernjaku najavio novi Ramin posjet Mesiću na Pantovščaku, zvali su brojni Romi, protestirajući zašto Ramu Dedića predsjednik Mesić prima po treći put, dok mnoge od njih nije primio ni jednom. Zato su u Protokolu taj Ramin posjet namjeravali odgoditi, ali on se dohvatio telefona, zvao je po nekoliko puta u sat vremena, pričao je kako su mu unuci razočarani, dobro je uznemirio predsjednikov ured da bi na kraju sve riješio sam predsjednik govoreći “da on odlučuje koga će i koliko puta primati”. Rami se predsjednik i osobno javio i na telefon i rekao mu je “samo neka dođe u vrijeme kad je upisan.” Tako je u petak navečer, kad je prijem bio potvrđen, Ramo ponovno bio sretan kao dijete, kojem su vratili najdražu igračku, a uz podeblju šušku u džepu, Ramo podjednako voli pokazivati fotografije s poznatim facama. A kud češ veće face od predsjednika? Još ako sve to objave na televiziji i u novinama, Ramo je tada posebno sretan.

U tekstu, s kojim sam najavio treći zvanični Ramin posjet predsjedniku, napisao sam kako Ramo priprema prijevod predsjednikovih djela na romski. Bilo je to godinu dana nakon velikog skandala nastalog jer je predsjedniku poklonio ukradenu sliku. Prilikom tog prethodnog posjeta na Pantovčaku Ramo i pokojni Kasim Cana, Mesiću su poklonili sliku neke anonimne, umirovljenice, amaterske slikarice. Prilikom predaje slike snimljena je kasnije čuvena fotografija na kojoj Ramo i Cana drže plavičastu sliku s motivom prizemnice, više nalik kolibi negoli kući. Pošto je na toj fotografiji s Mesićem i dva Cigića umjetnica prepoznala svoj rad ukraden u restoranu Dukat, na zagrebačkoj Radničkoj cesti, digla je paniku kao da je njena slika ukradena iz nekog muzeja kao posebno kulturno blago, a zapravo onako usput šaneri su je pokupili kad već nije bilo nečeg unosnijeg. Umjetnica je sve prijavila i nastala je vesela afera s ukradenom slikom poklonjenom predsjedniku. Sjećam se kako su Ramo i njegovi, jedne večeri u Pashi, kod kuma Predraga, a koji je od šanera kupio tu sliku i poklonio je Rami, a ovaj odnio predsjedniku, bili sretni dok su čitali tekst o tome prvo objavljen u Globus-u. Još sretniji su bili kad je to postala top tema i u ostalim medijima. Tekst je potpisao Mark Cigoj, a za Ramu je to značilo njegov.

-Joj vidi Ramo iziš’o si u svim novinama – Ramina najbližinčad govorila mi je u vrijeme izbijanja afere.

Sudeći po Rami Cigani i kad narastu često se ponašaju kao začuđena djeca. A posebno kad su mediji u pitanju onda je Ramo nezasitan i njemu nije stalo što se o njemu piše nego neka se samo piše. Mnogi tako govore, a Ramo se zaista svakom i bilo kakavom napisu o sebi veseli. I ogleda se, veseleći se svom medijskom odrazu kao zaigrani Narcis u vlastitoj pojavi na vodi.

U tom posjetu Mesiću nisam imao samo izvjestiteljsku nego i piarovsku ulogu. Premda Ramu ukradena slika nimalo nije zabrinjavala nagovorio sam ga da popravi svoju javnu sliku oko slike. Klin se klinom izbija. U najavi novog Raminog posjeta Mesiću, objavljenom par dana prije odlaska na Pantovščak u Večernjaku napisao sam kako je predsjedniku za poklon ponovno pripremio sliku, ali tada posebno naručenu sliku, koja garantirano nije ukradena. Akademska slikarica Dijana Radielović olovkom u boji portretirala je predsjednika Stipu Mesića i Ramu u trenutku dok se srdačno pozdravljaju. Iza centralno pozicioniranih Mesića i Rame, u pozadini su nacrtani ciganski šator i Ramina obitelj u čergarskom ambijentu. Izrada slike pogođena je deset dana prije audijencije, za tisuću i petsto kuna, Dijana je po meni neočekivano tražila mnogo više, ali stara medoda ciganjenja i plaćanja unaprijed je učinila svoje. Slika je završena u roku i prezadovoljni Ramo je Dijanu nagradio s još sto eura ibera. S mojom starom poznanicom ja sam ga povezao, a moja ideja bila je i najava prijevoda Mesićevih djela na romski.

Premda je sliku radila akademska slikarica iz nje su izbijale odlike naive i stripa, kakrakteristične za Dijanine radove. Boje su se mi učinile kao zadnji krik kića, ali Rami i njegovoj ekipi upravo se ta naglašeno upadljiva kolorizacija posebno svidjela. S naivnim strip tripom i s nekim Dijaninim rubensovski preciznim potezima u figuraciji lica, Ramini su bili oduševljeni. Za čovjeka koji je slike prije toga kupovao na Dolcu ili kod Kineza, a imao je i eventualno brzinsko portretiranje za turiste na moru, to je bilo njegovo najveće dosadašnje “umjetničko” iskustvo.

A ni najpismeniji i najneupučeniji, te najnezainteresiraniji za slikarstvo, na precizniju figuraciju, koju je ponudio Dijanin akademski istesani portretstitički talent, oduševljeno reagiraju. Tom slikarskom pristupu najbolji sud uz djecu su neprosvječeni ljudi, samo ih treba pitati tko je na slici i ako je odgovor točan – to je to. Još iz vremena naše veze znao sam da to Dijana može postići i zato sam bio miran kad sam je preporučio Rami.

– Tko je ljepši? – bilo je prvo što je predsjednik Mesić izgovorio nakon što se dobro zagledao u taj uokvireni poveći crtež šaren kao rasteferijanska kapica.

– Ti, ti si predsjednik – odgovorila mu je tada trogodišnja unuka Tina, na što je predsjednik Mesić uzvratio da je ljepši njen djed.

Dok je predsjednik gledao novi Ramin umjetnički poklon fotografi i kamermani su radili svoje. Trenutak dok predsjednik gleda Dijanin crtež koji mu je tada donio Ramo zabilježen na fotografijima i kasnije se više puta pojavljivao kad je Mesić već odavno bio bivši predsjednik. Ta fotografija je uglavnom kasnije izlazila u crnoj kronici, posebno dok je Ramo bio u zatvoru zbog nesporazuma s Milanoim Labusom.

U Predsjedničkim dvorima upućeni smo u sjeverni salon, a svi koje smo susretali usput su se dobro zagledali u sliku. Nakon sat vremena čekanja u sjevernom salonu, otprilike toliko smo čekali i u južnom salonu. U obadva salona ponuđeni smo sokom i kavom, s tim da u južnom salonu namještenom stilskim namještajem kavu poslužuju u barokno stiliziranim porculanskim šalicama.

Ramo je pred brojnim svjedocima i uključenim kamerama, nakon što je pustio da predsjednik dobro pogleda sliku, prvo od Mesića zatražio da unučici Tini bude kum. Tina se odmah pošto je predsjednik sjeo s nama za stol našla na njegovom koljenu. Drugi po redu hrvatski predsjednik, tada u drugoj godini, drugoga mandata, objasnio je da on u budžetu nema stavku predviđenu za kumstva. Tako da on za razliku od Tita i Tuđmana ne može službeno biti kum.

Dobro predsjedniče daj mi onda stan. Kad mogu mnogi nogometaši i glumci mogao bih i ja dobiti stan nisam ni ja nepoznat – bilo je drugo što je zatražio Ramo. Kao i njegova unučica s predsjednikom je bio na ti i rekao je da trenutno nema rješeno stambeno pitanje jer su ga kamatari oderali jednako kao i njegovog prijatelja Josipa Kužea.

Kad sam upoznao Ramu imao je kuću na Peščenici u CK, skraćeno to je oznaka za ciganski kvart. Intervju koji sam te devedesetšeste ili sedme, napravio s njim, objavljen je kao šlager tema na duplerici Nacionala. Naslov je bio: “Neću da budem Cigan nego Hercegovac.” U podnaslovu je stajalo da zbog toga što je Cigan njegova momčad “Ramo trgovina” u malom nogometu na turniru Kutija šibica ne može otići dalje od poluzavršnice. Suci ih sasjeku…

Ramo je tada nosio brkove, odijelo s kravatom, a uz veliku fotografiju snimljenu u ležećem položaju na bračnom krevetu u njegovoj spavaćoj sobi, objavljene su i fotografije Rame s tadašnjim velikim nogometnim zvijezdama Maradonom i Prosinečkim. Intervju je imao veliki odjek, pokojni Puki mi je jednom pričao kako ga je zvao Maminjo oduševljen pričom, posebice dijelom u kojem Ramo priča kako je bio sponzor nogometašima HAŠK-a, trebao je postati i predsjednik kluba s Ferenčice, a kad nije bio izabran, ljut zbog toga prije jedne utakmice pokupio je dresove, kopačke i ostalu opremu što je sponzorirao klubu i igrači nisu imali u čemu igrati.

Ubrzo nakon tog teksta Ramo je svoju katnicu u CK uz pucnjavu i bombu ubačenu u dvorište, morao predati kamatarima i s obitelji, kao u ratnim godinama brojni Romi iz Dupca, skloniti se u Italiji. Zimi su stanovali, u izvan sezone praznim apartmanima, u Lido di Dante pored Ravenne. Kako sam tada te devedesetpete još imao prijavljenu i taksi djelatnost, prvi put sam ga u Lido di Dante vozio za lovu, mislim da smo se pogodili za dvjesto maraka plus gorivo i ostali troškovi. U Lidu di Dante bilo je dosta Raminih rođaka i svi su u prvi mah mislili da me Ramo doveo zbog šaniranja po Italiji, pa su nemalo bili iznenađeni kad sam nakon dvije noći nakanio vratiti u Zagreb.

Bilo je to nekoliko dana prije mog tridesetog rođendana, a kako tih dana nisam bio pri nekoj lovi imao sam namjeru taksirati malo više i zaraditi za proslavu rođendana, pa, kad mi je Ramo došao da ga vozim u Ravennu, kako je rekao, pitao sam ga hoće li mi sigurno platiti?

Pa znaš mene – uzvratio je.

Po tom pitanju nisam ga još dobro znao, ali nisam želio trideseti rođendan dočekati totalno dekintiran, stoga mi se nije išlo u Italiju ako za to pouzdano neću biti plaćen, stoga sam inzistirao na čvrstom dogovoru. I sve do isplate pred povratak bilo je dobro, Ramo me vodio na razna mjesta, čak i kod vulkanizera u Ravennu. Vulkanizer je kredom moje prezime napisao na gumi, pa kad je montirao gumu otraga desno mnogi su u Italiji kad su vidjeli moga escorta mogli saznati kako se prezivam.

Osjećaj zadovoljstva i tihe radosti me obuzimao dok bih ujutro pio capuccino na ulici ispred bara, po lijepom vremenu kao da nije prosinac, listao sam ružičasti Correra delo Sport i slušao sam koji su sve veliki igrači naslikani u novinama Ramini prijatelji i kome je od tih velikih talijanskih nogometnih imena dok su igrali u Ravenni posuđivao svoj sportski mercedes. Ramo se uvijek volio slikavati s poznatim osobama i kao dječaci sličice nogometaša on pokazuje fotografije na kojima je sa svojim, kako kaže prijateljima, Šukerom, Bobanom i kasnije mnogima od nogometaša koji su postajali slavni poslije njih.

Nažalost, prvi put kad smo bili u Ravenni, bajka je trajala sve dok nisam htio natrag, tada se dogodilo ono čega sam se pribojavao prije polaska na put. Kad sam Ramu zatražio lovu prvo je rekao da će mi dati kad mu dođe žena s posla. Ramina žena je sa svojim kćerima išla po talijanskim domovima od vrata do vrata i nudila je posteljinu. Nedugo pošto je dao prvo lažno obećanje, Ramina žena Minka se nacrtala u apartmanu, ali nije bilo isplate.

-Vidiš da je nešto ljuta, platit ću ti kad dođe ženin brat, on mi duguje neku lovu pa ćemo tebe rješiti – obećavao mi je Ramo.

Dok mi je to pričao nisam znao da je ženin brat živio u Rimu i zapravo nije bilo velikih izgleda da se tih dana pojavi u Lido di Dante, to je bilo kao da mi je obećao da će mi platiti kad mu cigla padne na glavu, ipak nekakvim čudom, stigao je ženin brat, likom nevjerovatno nalik na Raminu ženu, odjednom se po Ramu potpuno neplanirano odnekud sutradan pojavio i kad sam Ramu upitao da ga pita lovu jednostavno je sjeo u auto i mojim bijelim escortom krenuli smo prema Ravenni.

-Znaš, ne mogu ga pitati lovu jer nije ispao čovjek kad su mi bacili bombu na kuću. Meni kuća gori, a on se ruga – pričao mi je u vožnji dok se u meni javljala mučnina.

Putem smo, a Ramo je određivao pravce, stajali u gotovo svakom baru. Meni je određivao da stamen ili sjednem podalje od šanka, a on bi išao u tom pravcu i s osobama iza ugostiteljskog pulta nešto bi razgovarao.

No Ramo, no… – pa opet – no, Ramo no, no Ramo, no-bilo je najčešče što sam čuo i razumio.

U svim birtijama, iliti po talijnski barovima I ošterijama, događalo se nešto slično, Ramo bi s gazdama i konobarima na šanku nešto pričao na talijanskom, a ja sam najbolje razumio ono – no, no ili niente. Nisam znao o čemu su pričali, ali vidio sam dok sam ga čekao s pićem ili bez pića, da oni, s kojim je razgovarao, odmah počinju pogledavati prema meni, a i Ramo je znao rukom pokazivati na mene. Na njihove poglede ja bih se osmjehnuo.

I sve tako do “Key bara”. Nikad ga neću zaboraviti, ako bih negdje ponovo volio popiti piće to je svakako taj lokal. Sjećam se nalazio se na obali uz u prosincu pustu pješčanu plažu i puste prateće objekte na plaži. “Key bar” je bio u staklu, zidovi su mu bili prozori, zapravo pogledi na morski okoliš, kristalno raspoređeni kao stjenke na dijamnatu. Po ulasku Ramo je napravio istu radnju, samo sad je konobar odmah pristao i došao je do mene, a ja sam baš zauzeo jednu barsku stolicu, oduševljeno zagledan na morsko plaventnilo što se od plavičastog obzora u namrštenim valovima približavalo prema pješčanoj obali. Ona druga, talijanska obala Jadrana, drugačija je negoli naša strana, prevladavaju plitke pješčane plaže pa prvo pomislite na filmove snimane na obalama oceana.

Amigo, io capisco – i tip mi je odmah dao dvdeset tisuća lira i natočio mi je još jedan točeni heiniken.

Tad sam konačno skužio što se događalo, Ramo me u prethodnim barovima predstavljao kao izbjeglicu iz Hrvatske, koji se zbog smrtnog slučaja mora hitno vratiti u Hrvatsku, a ja jadnik nemam novaca za put. Zato su svi oni koje je žicao lovu pogledavali prema meni, dok bih im se ni najmenje ne sluteći o čemu se radi, za svaki slučaj skrušeno smješkao.

Croazia molto bene in basketbol – reče Talijan nakon što mi je dao novac i još jednu kriglicu heinikena -Danilovic, Bodiroga, Stojakovic, grande, grande Stojakovic, Divac si Divac – ne znam slučajno ili ne, ali hvaleći Hrvatsku u košarci spominjao je samo srpske igrače.

Možda mu je bilo dosadno, u tom Key baru na zapadnoj obali Jadrana, osim nas nije bilo nikoga, pa nas je počastio još jednom turom. Tek tada nastavljajući pričati o košarci sjetio se pokojnog Drazena, tako je izgovarao Drazen sa z, bez kvačice, a zatim Rađe i Kukoča. Tad sam za novac što mi ga je dao i ja htio okrenuti rundu, ali Ramo nije dao.

-Nemoj me sramotiti, ti si jadnik, u nevolji, pa ne možeš se ti tu razbacivati. Vidiš da me ljudi znaju, što hoćeš da ispadne da ih varam. S čim češ se vratiti? – nanizao je Ramo na hrvatskom i što je najžalosnije bio je potpuno upravu.

Poslije mi je dao još nešto slovenskih tolara i rekao mi je neka gorivo natočim u Sloveniji, zaboravio mi je objasniti kako ću u Italiji za tolare platiti cestarinu, no kad sam na naplatnim kučicama zaustavio promet nemajući dovoljno za cestarinu naišao je neki Slovenac, zamijenio mi je lovu i tako sam prošao tu najveću prepreku na putu do Zagreba. Ramo je obećao je da će mi za rođendan neki njegov prijatelj donijeti preostali novac od čega naravno nije bilo ništa.

Poslije toga nismo se vidjeli ni čuli nekih pet ili šest godina, a onda kad se ponovno vratio iz Italije nekako, negdje smo se sreli u gradu. Stalno me pozivao na jenjetinu u Mirnim krovovima, tada je bio je u fazi kad je iz Italije uvozio automobile. Pomogao mi je u finaciranju spota za pjesmu “Ovaj puta znaj sve će imati sretan kraj”. U spotu na ramenima Ramo nosi unuka Tilena u crveno-crnom prugastom dresu Milana s natpisom Inzaghi na leđima i tako nekako opet smo se počeli intezivnije družiti.

Čak smo zajedno ponovno išli i u Italiju, samo tada je Ramo u puntu iznajmljenim od rent ‘a‘cara vozio mene. Ponovo smo se vozili oko Ravenne, a otišli smo i do Bologone. Ramo mi je rekao da mora preuzeti neke aute, ali ja ga nisam ozbiljno doživljavao sve dok prvo nismo otišli do čovjeka za kojeg je rekao da je Berlusconijev zet. Imao je ogromni posjed u stilu hacijende okružen visokom zidanom ogradom. U dvorištu je bila jahta na klocnama, koju su popravljali. Ramo ima običaj pri susretima srdačno se izljubiti s ljudima. Tako je bilo i s tim Talijanom, koji je s prijateljem krpao plovilo, poslije poljubaca odmah je zatim pokazao na mene:”Mio amico juornalista”.

-Juornalista? -pitao je sumnjičavo taj gospodin za kojeg sam onako od prve pomislio da je neki veliki mafiozo.

-Si giornalista – potvrdio je Ramo dok me Talijan gledao valjda se pitajući kakv li je to giornalista koji prati Ramu.

Poslije smo opet otišli u Bolognu, sada do jednog autosalona gdje je Ramo dao neki papir i iz tog autosalona izvezao nekih dvadesetak automobila. Već je bio zvao neke ljude iz Zagreba koji “postavljaju aparate po Francuskoj”, tako je govorio za djevojke koje se prostituiraju, a došao je i onaj Minkin brat Ređo sa sinom iz Rima. Njemu je Ramo poklonio bijelu hondu civic. Sjećam se kako se ukipio i nepomično se od čuđenja zabuljio kad je Ramo rekao da mu poklanja tu hondu. Njegov sin nije bio začuđen nego mu se smjesta jako žurilo, naravno s vozilom, dok se Minkin brat Ređo od začuđenosti nikako nije uspijevao pomaknuti. Očekivao je da će auto samo prevesti.

-Kako to misliš da je ta honda – on je po talijanski govorio ćivić – sada moja?

Ramo nije ništa mislio nego je sjeo u crni volvo coupe. Dok je meni govorio da ga pratim u puntu s kojim smo doputovali iz Zagreba.

-Pa dajte da barem platim piće. Pa dečki hvala – i dalje ukipljen vikao je za nama Minkin brat Ređo.

Istodobno Zagrepčani doputovali iz Francuske nisu bili toliko začuđeni, nego su se mrštili što među autima nije bilo ni jednog mercedesa, BMW-a, jeepa…

Prigovarali su da Talijan Rami uvaljuje samo manje prodajne modele.

-Ma da platio si pa ti nije dobro – Ramo je tada bio u životnoj formi, na vrhuncu u raznim pogledima.

Još smo se zajedno s tim Zagrepčanima iz Francuske vozili po superstradi mašući jedni drugima kao sretni dečkići na ringišpilu i onda na nekom skretanju svatko je otišao na drugu stranu… Ubrzo smo se opet vratili u Bologonu po još jedan volvo i rovera 75 za kojeg je Ramo govorio jaguar. Dok smo se vozili do mjesta gdje su po aute stigli Ramini vozači stalno sam očekivao ne da će nas netko ne uhapsiti, nego ubiti. Imao sam osjećaj da će nam kao na filmu priči na motoru i zapucati po nama u autu.

Po povratku u Zagreb gotovo svakog dana Ramo me zvao na janjetinu u Mirne krovove. Obično je bila njegova obitelj i redovito po nekoliko prijatelja, a kad bi izlazio iz Mirnih krovova poslije janjetine još bi nosio po nekoliko vrečica janjetine s ražnja za prijatelje doktore po raznim bolnicama. Janjetina u Mirnim krovovima je uobičajeno dvostruko skuplja od one pored puteva kroz Kordun ili Liku. U vrečicama bi se našle porcije rajčice, mladi luk i svježa rog paprika.

Stanovao je tada u Maksimirskoj i druženja bi započinjali u Rebeci, kafiću u prizemlju zgrade u kojoj je stanovao. Jednom dok je bio pljusak naručio je taksi da mi doveze pizzu u Rebeku, pa onda od taksiste tražio da se vrati u pizzeriju po još kobasica i šunke, kako je govorio za kulen i pršut. Sve je bilo galantno plaćeno uz napojnicu zbog koje se čovjek dobro zagledao u nas. Otprilike kao Minkin brat Ređo kad mu je u Bologni poklonio hondu ili jedna teta ispred WC-a kojoj je Ramo dao novčanicu od tisuću kuna po izlasku iz zahoda.

Tad, kao i uvijek, Ramo je stalno tražio da o njemu nešto pišem, stvarno je bio nezasitan, a meni nekako polazilo je za rukom te tekstove plasirati u Imperijal, u Pikado, zvao bi ga u svoju emisiju na OTV-u… Zavisno od toga gdje sam radio uvijek je bilo nešto o Rami. Za uzvrat on me uglavnom vodio na večere. I ova priča oko još jednog posjeta Mesiću bila je prilika za još neki tekst o Rami. S tim što je to bilo nakon afere s ukradenom slikom i to je bila rijetka situacija kad je Ramo čak bio i tema. Stoga veliki broj kamera na Pantovčaku uopće me nije čudio.

Ramu kamere nisu zbunile i kasnije se prepričavalo kako je od Mesića zatražio stan. Dok je tražio stan Ramina unuka Tina sjedeći na predsjednikovom krilu i neprestano mu prolazeći prstićima kroz Mesićevu bradu je zatražila lutku. Predsjednik je za stan Dediću rekao da se javi Bandiću, a za lutku je svojim ljudima naredio neka maloj donesu neku od lutki iz sjevernog salona. U tom salonu je bilo nekoliko lutki obučenih u hrvatske narodne nošnje.

Ni ja nisam na prijem kod predsjednika krenuo praznih ruku. Ponio sam svoj roto roman s domaćim detektivom Lujom u epizodi: ”Fine mrtve manekenke”. Na naslovnici romana je Ramo uslikan ispred Esplanade. Jedva je u naručju držao jednu mankenski mršavu djevojku koja se pravila mrtva. Pružajući predsjedniku roman od šezdesetak stranica ispričao sam se još nisam napisao deblji krimić. Predsjednika sam upitao i je li me se sjeća?

-Sjećam – kratko je uzvratio.

Prije nego što će na opće iznenađenje raznih političkih analitičara 2000. prvi put pobjediti na predsjedničkim izborima za Nacional, u kojem sam tada bio zaposlen, radio sam reportažu o Mesićevim sastancima s građanima nazvanim “S predsjednikom na kavi”. Tadašnji veliki politički autsajder kružio je po birtijama u Kozarem Boku i Ivanjoj Reci, a govor na sajmu automobila na Jakuševcu po njegovim riječima za Mesića je bio kao nastup na HTV-u jer su ga mogli ćuti građani iz cijele Lijepe naše. Poslije govora na Jakuševcu poklonili su mu bijelog zeca. Djelove te priče i iskustvo iz posjeta Pantovščaku s Ramom iskoristio sam u drugom nastavku serijala o detktivu Luji.

Dok su žene iz Mesićevog protokola vratile s lutkom u predivnoj narodnoj nošnji, Ramin brat Tofko Totti Dedić, koji uz pomoć HNS-a u Zagrebu tog dana najavio organizaciju Europskog nogometnog prvenstva za Rome, na kojem će nastupiti desetak romskih reprezentacija, predsjedniku je uručio dres romske nogometne reprezentacije s brojem jedan na leđima. Ramin brat Totti, službeno se preimenovao u Totti po kapetanu Rome, a ime Roma za Ramu i njegovog brata znači romski klub.

Lutka je malu Tinu toliko oduševila da je igrajući se s njom zapjevala je obradu poznate narodne pjesme: ”Evo banke Mesiću moj, pjevaj mi ti….”

Koliko znam ovo nije bilo unaprijed pripremljeno, mala je spontano zapjevala valjda ono što njen djed pjevao u kući. Ramo nije jedini koji tvrdi da drugi hrvatski predsjednik ima romske krvi i to je najslađa uvreda Mesićevim protivnicima.

Evo banke Mesiću moj…” predsjednik ipak nije zapjevao na poziv male Tine, ali dok se njegova pratnja pogledavala, tiho uzdišući i kolutajući očima, Mesić je rekao da je to pjesma koju treba poslati na Eurosong. Taj dio nije objavila ni jedna televizija.

S nama je predsjednik odradio fotografiranje i kao na traci krenuo je prema svojim slijedećim gostima. Ramin brat Tofko Totti uspio ga je zaustaviti na još par trenutaka pokazujući mu neke svoje papire. Poslije nam se hvalio da mu je rekao: ”predsjedniče meni nije do slikanja, slikao sam se s Maradonom i Bobanom, dajte pomozite romskoj reprezentaciji… trebamo lovu”

U drugom dijelu tog istog salona bio je slijedeći Mesićev prijem, tamo je sa svojim unucima bio još jedan zagrebački Rom. U protokolu su planirali da za sve pozvane Rome tog dana bude jedan prijem, ali Ramo je to odbio.

Dva Roma – dva prijema. Najlakše je reći ciganska posla, premda je to nije ništa gore od novinarske sloge. I novinari su kao u Đonijevoj pjesmi:” mi smo ljudi Cigani sudbinom prokleti, uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti…” U taj stih, umjesto Cigani slobodno se može staviti novinari, a umjesto ljudi bolje je izraz ludi. “Mi smo ludi novinari sudbinom prokleti, uvijek netko oko nas…” ”Svašta smo piskarali mnogi bi nas karali…”

Ali s tim stihom počinje neka sasvim druga priča.

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.