GARRA CHARUA, IMA ASOVA, ALI NIJE TO EL GLORIOSO URUGUAY

GARRA CHARUA, IMA ASOVA, ALI NIJE TO EL GLORIOSO URUGUAY

21. lipnja, 2018.

 

 

 

Urugvaj – šest mondo-bodova. Nije to onaj, kojeg ja znam. Pamtim i sjećam se. El glorioso Uruguay. Slavni! Čudesnih  žonglera, umjetnika: Schiaffino, Pedro Rocha, Abaddie, Andrade, Varela…Njih, više nema. Ne znam, da li ih ima i u Domu slavnih. Ovo, daleko je od svega toga. Ipak, kad im  – sine – mogu. Drže taj. rezultat. Pa, bio on i – zafrknut. Rukama i nogama. Cavani – ispod svih očekivanja. Suarez, smo to: volej. I – gol! Pa, gospodo draga, ja sam pamtio, prva strana imena nekih nogometaša, bila su to, Urugvaja. Prvaka svijeta, prvih, točno, one godine, kad sam prokljucao ljusku ulaska u život.Tridesete

Za portal Tjedno SP u Rusiji prati: Zvonimir Magdić

Portugalci vole Moskvu. Lužniki- stadion je njihov. Na drugoj je strani, Maroko. Ovog puta, u dresovima, a la portugues. Crveno-zeleni. Luzitanci – bijeli. Jedno je samo pitanje: koliko bu sprašil R- 7? Pred njim je samo  jedan cilj. Kao što naša Perkovićeva lovi, diskom, onu Bugarku i njezin svjetski rekord, Ronaldo ide na Fontainea (13). Visoki zahtjev. Marokanci, čini se, laka su  meta. Da ili ne?

Ronaldo i Patricio. Sve drugo – Maroko

Jasno, kaj bumo se pimpali. Odmah. U prvim minutama,1:O Portugala. Četvrta. Jasno, pogodak je njegov. A čiji bi bil: Ronaldo. Ovog, puta, nakon dva ‘kutnjak’ – glavom. Obećan je R – serijal. No, ubrzo, panorama se utakmica, iz minute u minutu, poravnava, da bi, do kraja, dominus litis, gospodar situacije, bio – Maroko. Herve Renard, na klupi, jedan neobičan tip, privlačan, košćat, plav, i prije Maroka, trenerski uspješan, visoko taktičar, polagano, širi se – osmjehom. Nije Portugal, koji igra. Igraju – Marokanci. I ne, samo da igraju. Slažu i prilike. I – pucaju. No, na vratima je Portugala Patrico. S nekoliko briljantnih obrana drži dah, svojim zemljacima, na tribini. Spašava.VAR i statistika, nisu ludi. Naprotiv. Gola golcata, istina. Euro-prvaci su izgubili korak. Ronaldo, istina,  svojim pogotkom  za Luzitance, nadvisio je i genijalnog  Puskasa, s 81 golom, za Mađarsku. Cristiano ih je zabio 85! Ipak, danas, sve su mu lopte išle, čak i iz slobodnjaka, previsoko ili predaleko. Nije to bio, onaj Ronaldo. Još manje, pravi Portugal. Marokanci su podmazani svim mastima. Jasno, nogometnim. Izvrsni. No, ne znaju dokrajčiti svoj – boljitak. Čak ni u pet minuta viška utakmice koju fućka, dobro,  Amerikanac, Geiger. Ipak, danas veliki nogometni dužnik, Portugal,  nije ‘došel’. Spasili su  ga  Ronaldo i Patricio, na golu. Uz žala Marokanaca. S nogometom, koji se, i te kako, da gledati. Tehnika, kombinatorika i oskudna –  završnica. Bez rasig-pucanja. I, neke zvijezde. A nekada, davno, davno, imali su Ben Bareka. Čudo. I, zato – 1:0 – ide u Lisabon.

Svjetski prvaci nekada davno

Ima taj Don, svoj miris. I, okus. Jedna, od tolikih ruskih rijeka. I, da nije Volge…! A,  jučer poslije podne, dočekao je  Urugvajce i Saudijsku Arabiju. Može li tu biti čuda? Sumnjam. Orijentalna južno-američka republika, dvostruki svjetski prvak, istina, davno, davno, ima stav. Ima  asove, za ‘ brijanje’, onih preko: Saudijaca. Da ih, vidim. Vamos! Ajamo!

Suarez, pozlatila ti se, ne lisnica- noga!

U jednoj igri, punoj svaštarija, šarenih igračaka, za malo manju djecu, Urugvaj je vukao pobjedu, jednim jedinim golom. Zna se i tko. Jer, izbor nije rajski: Cavani ili Suarez. Kutnik s lijeva, čitava hrpa jednih i drugih, Urusa i Saudijaca, preskok i onda, lopta,  baš tamo, gdje je Suarez, više nego doma: volej. I, 1:0. I, tako dalje… okreneš sim,  vrtiš tam, igre, ni za lijeka! Ali jedna je, poslovična, garra charrua. Stabilnost, čvrstina, samouvjerenost Južno-amerikanaca, zapanjujuće lakoća  igra, Arabljana, i pemo – doma. Urugvaj – šest mondo-bodova. Nije to onaj, kojeg ja znam. Pamtim i sjećam se. El glorioso Uruguay. Slavni! Čudesnih  žonglera, umjetnika: Schiaffino, Pedro Rocha, Abaddie, Andrade, Varela…Njih, više nema. Ne znam, da li ih ima i u Domu slavnih. Ovo, daleko je od svega toga. Ipak, kad im – sine – mogu. Drže taj. rezultat. Pa, bio on i – zafrknut. Rukama i nogama. Cavani – ispod svih očekivanja. Suarez, smo to: volej. I – gol! Pa, gospodo draga, ja sam pamtio, prva strana imena nekih nogometaša, bila su to, Urugvaja. Prvaka svijeta, prvih, točno, one godine, kad sam prokljucao ljusku ulaska u život. Tridesete. Nije li jedan od najboljih, iz one olimpijske  garde, Hector Scarone, kao trener bio jednostavan o tom, nogometu: ‘Kratka  i – u noge’. A od toga, ovaj Urugvaj, senor Tabareza, koji se vuče na štaki – nada. Ništa. No, tradicija-  charrua celeste – plave borbe se nastavlja. Saudijci, vježbajte – pucanje. Bit će vas. I, čitavog trećeg svijeta.

Igra na jedan gol

Do sada, nije bilo, u Rusiji,  nogometa u stilu hispanske Furije. Pitanje je hoče li ga i biti. Ako netko može, onda to može samo Španjolska. Imaju igru. Pravu. Punu Guardioline tikatovštine. U Kazanju,

Iran, koji baca sjenu hrvatstva, ne bi smio biti – dostojnik. Ne, Hierru.

Viktorijom – do pobjede Furije!

Viktorijom – zovu nogometaši igru na jedan gol. Španjolci su veći dio utakmice s  čudesno hrabrima Irancima, ‘prespavali’ (siesta) pred njihovim golom. Iako, bez –  baš – velikih prilika, bez pravih ‘rupa,’ bez duplog-pasa, bez solo- akcija, bez driblinga, onog – svetog. No, sad je dost’! Bacili su u ‘očaj’, onih svojih blistavih minuta s Portugalcima. Nisu imali genijalca. Jer, takva utakmica, u kojoj se protivnik silno brani, ali, oho, i te kako, napada, nosi zvona na uzbunu.  Dugo, dugo se vodio pravi pravcati rat,  kao onaj, broj jedan, svjetski. S onim: na zapadu  – ništa nova, Remarquea. Rovovski rat. Sve se zna. Sve je porisano,a pravog rješenja, nema. I, nema.  Ni stari, dobri Iniesta, koji već pljuje i bljuje,  ‘  staračku’  krv,  nije našao onaj, pravi potez. Pravi! Lopta – na tanjuru. Čista. Izigrana. Iranci su, uvijek, bili, odostraga, na  mjestu. Imali su i svojih prilika. Na koncu, oni su ‘živi pijesak’, na kojima su radili i još rade,  Ivanković i Ćiro Blažević. I još, mnogi Hrvati. Zaslužuju medalju za hrabrost, u Kazanju. Štopali su, dugo,  dugo, furioznu – Furiju. Očito, toj je Furiji, falilo više mira, više blizine, prilaza. Strpljivosti. General Vrijeme je bio, en contra, Hispanaca. I, kad je počeo miris  snijega, kad se hladnoća, ne hladnokrvnost, počela zavlačiti u  visokog favorita, ovog ruso-mundial, pala je, ipak,  pravda. Ruski:istina. Izmotana je lopta, u nekoj plitkoj dubini, a Diego Costa, potvrdio,  svoj crveni nos, za gol! 1:0. I to je bio kraj. Ne više od toga. Jako malo. Jedan drugi vidik, jedne moći. Nije sve ni u tika-taki. Njoj treba, u velikoj završnici, duše i fantazije. Protiv Irana, nje, nije bilo. Dobro j rekel’ moj Trnjan’ i vele-španer slavnog Gradjanskog, Štef Bobek: ‘Pravi se nogomet počinje igrati, zadnjih dvadeset metara…’! Iran je, čak, i zabio gol, koji je otišao u uzdignute ruke, u pobjednički trk. Španjolci su pozelenili. A onda, VAR je potvrdio – zaleđe. Urugvajac Cunha, na fućkalki, poništio je gol. Zaleđe. U Teheranu se, sigurno,  neće spavati pet dana!! Železo je zvleklo Furiju. Unatoč – viktorije. Pobjeda koja plješće Hierru. Nisam bio zadovoljan. Čak, razočaran. Zamalo, bili su matadori – visuljak. Odlučeno je. Odozgo Ex-offo!. Ništa više. Ne dirajte mi, moje planine… Senores! T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code