DONT CRY CROATIA

DONT CRY CROATIA

2. prosinac, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Petnaest tisuća ljudi. Svijet je –  konačno –  na svom mjestu. Onakav kakav želimo. Hoćemo. Pružene ruke zagrljaja.  Zagreb nudi gostima, sve. Svoju dušu. Ljudi su oduševljeni. I, jasno, pa oni su tangerosi, naše im pucice padaju ‘u oči’. Jesu, zgodne. Jesu. Sretan sam da će Argentinac svoju prvi Davis  završnu pobjedu nositi sa Zagrebom u srcu. Zato, dragi moji hrvatski tenisači, budite ponosni. Igrali ste sjajno. Do konačnice i pobjede, nedostajao nam je, samo – jedan set! Nismo, pregaženi. Nema ‘krompira’. Bili ste na braniku. Svom dušom. Sudbina je odigrala svoju priču. Na koncu, Argentini je trebalo pet finala, da bi postali – prvaci svijeta! Pet. Hrvatima, od dva – jedan!

Napisao: Zvonimir Magdić

Posudit ću Webera i njegovu ‘Evitu’: ‘Dont cry Croatia!’. On piše umjesto Croatia – Argentina. To je krasni song o argentinskoj predsjednici, Eviti Peron. Prijateljica i Hrvatu, doktoru Benzonu. Otvorenih vrata svoje zemlje, Hrvatima, koji su ostavili svoje domove. Široka i žuta je valovita Srebrena rijeka u Buenos Airesu. Šetao sam njezinim obalama. Nigdje – srebra.  Ni u kosama ljudi. U jednom trenu prekrasna Evita je svjesna da je došlo njezino, prerano vrijeme, i tješi svoj narod teškim suzama  prve dame:’Ne plači Argentino….’ !

Velika kavalirština

Kamara je, od sada, u zagrebačkoj Areni. I  tu su, Argentinci, Hrvati. U – tenisu. Kolosalna završnica Davis cupa, ‘šesnaeste’. Sve je gotovo. Reketi su razbacani, žute loptice ispucane visoko gore, u publiku. I ovu i onu. Pukovnikova je salatara –  argentinska. 3 – 2, bolji. Igrači su u čvrstom zagrljaju, u krugu. Raspjevani. Puni Argentine. I, da sve bude u stilu grčkih tragedija, vođa im je, izbornik, Hrvat, Daniel Oršanić! Licem, odaje ‘naše gore list’. Iako je rođen u Bairesu. Njegov je tata, moj školski kolega, s Prve zagrebačke klasične, u Križanićevoj, iz ljeta 1941. Zove me, brzoglasom, moj prijatelj Tonković: ‘I, što kažeš na ovo?’ Njegovi su pokopani u Bahiji blanci. U Areni, vidio sam čak i jedan argentinski barjak iz tog grada. Velim, puno nekog naboja, jedne velike kavalirštine, koju su, neki, sa  športskh igrališta, pomalo, potisnuli u mišju rupu. Grmi, puca, dim, policija, izgrednici, zaštitari. Grozno! Velim Tonkoviću? ‘Mile, znaš da smo izredali nedjelje i nedjelje i čiste nogometne srijede na nogometnim igralištima. Ja ti kažem: ovo, iz Arene na Laništu, ja nisam nikada doživio. U Zagrebu, pregaocu visoke kulture, divnih uspomena, kajkavštine, Vlaške vulice, gornjogradskih birtija, s mirisom Sljemena, zimskih skijanja i snježnih kraljica (Janica), na teniskom matchu Hrvata i Argentinaca ja sam konačno doživio – šport. U punom sjaju. Tko to nije vidio, taj ništa neće više ni vidjeti. Tri tisuće, kažu i više Argentinaca i deset tisuća Hrvata, jedan do drugog, vidio sam – jedan uz drugog – s razapetim barjacima poput sprinterskih lađa kneza Domagoja, jedan su svijet. Una gens! Jedan narod. Jedan te isti. Toliko blizak, toliko s dubokim naklonom, toliko častan, pošten, otvoren, iskren do dna, same duše. Argentinci pjevaju, plešu, bubnjaju, skaču,  obojeni, maskirani, dugih nosova, kratkih suknjica, staro i mlado, ima i ‘čiste’ dječice, jasno, na ramenima svojih roditelja. Siguran sam puno i naših Hrvata. Otvoreni, srdačni, čista srca. Bez straha. Kao da su doma. Tango je njihov, Gardelov, u zagrebačkoj, hrvatskoj Areni. I, imaju, unatoč visoko-dostojanstvenoj prisutnosti hrvatske predsjednice Kolinde Kitarović, 1:0 u nadglasavanju.

Svijet kakav želimo

Kad su naš vidjeli da ih nadvisila bijelo-modra skupina gaučitosa, bogneč su drugi dan, digli visoke glasove. I, nadglasali goste. Pjesmom, i povikom: ‘samo zovi, samo zovi, svi će sokolovi…’. No, i to ide, uz povratne loptice Argentinaca u jedan splet. Ero. Završno Gotovčevo  kolo. Kao jedan. Petnaest tisuća ljudi. Svijet je – konačno – na svom mjestu. Onakav kakav želimo. Hoćemo. Pružene ruke zagrljaja. Zagreb nudi gostima, sve. Svoju dušu. Ljudi su oduševljeni. I, jasno, pa oni su tangerosi, naše im pucice padaju ‘u oči’. Jesu, zgodne. Jesu. Sretan sam da će Argentinac svoju prvi Davis  završnu pobjedu nositi sa Zagrebom u srcu. Zato, dragi moji hrvatski tenisači, budite ponosni. Igrali ste sjajno. Do konačnice i pobjede, nedostajao nam je, samo – jedan set! Nismo, pregaženi. Nema ‘krompira’. Bili ste na braniku. Svom dušom. Sudbina je odigrala svoju priču. Na koncu, Argentini je trebalo pet finala, da bi postali – prvaci svijeta! Pet. Hrvatima, od dva – jedan! Divna je bila gesta predsjednice hrvatske države Kolinde Kitarovič, primivši u audijenciju, drugi dan, po završetku jedne balade,  našu momčad. Zaslužili su. U nekoliko riječi i onoj: „Borili ste se, oni su dobili, mi idemo opet, po pobjedu – sutra“.  Dala je do znanja da je naša vjera čvrsta. Kršćanska. Antemurale. Kao i uvijek, u povijesti. Jer, već su pala neka kolebanja. Sutra, da ili ne. Huja – ništa drugo. Poslije još jednog dana, idemo opet, u taj Davis. Na Španjolsku. Iduće godine. Ćilić, Dodig, Borna Ćorić čvrsti su temelj hrvatske tenis- sutrašnjice. Novi, već vire. Doći će. Ali, ovaj  splet, hrvatsko-argentinski, svijet još nije vidio. Tu je i  naša velika pobjeda. Ugostili smo, visoke goste. Oni su nas. U jednom teškom trenutku hrvatske povijesti. I, dont cry Croatia! Ne plači Hrvatska! Mi smo tu, navek. Ponavljam. Viva Argentina! T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.